23.10.2015. - 21.11.2015.

Dom, centar, kuća, platforma

Nije neobično da historizaciju ustanova zaduženih za proizvodnju i distribuciju kulture prati određena nejasnoća, štoviše terminološki i kategorijalni nered. Sam pojam kulture je višeznačan, čak inherentno kontradiktoran, pa je od stručnjaka koji se njome bave teško očekivati jasne i čvrste definicije. Postoji, recimo, umjetnička kultura, ali postoji i kultura psovanja, koja se, pak, kosi s kulturom dobrog odgoja, pa ako niste lingvist, pisac ili antropolog, u toj ćete kulturi prije vidjeti nedostatak svake kulture (o odurnom običaju pljuvanja po cesti da i ne govorimo, premda bi se i za pljuvanje moglo reći da ukazuje na ustrajnost kulture sela u dominantnoj kulturi grada). Bilo kako bilo, oko jednoga se svi slažu: kulturu čini sve ono što ljudi svakodnevno rade. Naglasak je, dakle, na ljudima, a ne na objektima (knjigama, slikama, filmovima, kazališnim predstavama itd.), na iskustvu i procesu, a ne na vlasništvu ili društvenom statusu.

Osmišljavanju ove izložbe pristupili smo stoga iz pozicije sudionika u kulturnim procesima, ali ne toliko odozgo – iz pozicije određene institucionalne moći – nego odozdo, iz pozicije korisnika kulturnih programa. Zašto na sve ne bismo gledali iz perspektive vlastitog iskustva? Umjesto povijesnih povelja o osnivanju, političkih odluka, službenih akata, planova i programa, možda je vrijeme da se prisjetimo načina na koji smo mi sami činili kulturu, posjećujući knjižnice, gledajući filmove, učeći plesati, štrikati, slikati ili jednostavno se zabavljajući s čašom vina u ruci na premijeri neke izložbe ili kazališne predstave.

 Iz te perspektive, nameću se četiri različita načina sudjelovanja u proizvodnji i potrošnji institucionalne kulture. Svaki od njih zapravo predstavlja određeni kulturni model. Ti modeli su: dom, centar, kuća i platforma. 

Dom

U malom mjestu u kojem sam odrastao, Dom se kulture isticao ne samo svojim sadržajem, nego i svojim izgledom. Jednostavna je građevina imala, naime, na svom ulazu, umjesto ravnih greda, lučno nadsvođe, točnije četiri vitka luka, na kojima je počivao povelik balkon. Osim par bogomolja, niti jedna druga privatna ili javna građevina u kraju nije imala lučno svođenje. Djeci kakva smo bili, bio je to dovoljan znak da je riječ o nečemu važnom, nečemu što nadilazi naš svakodnevni život razapet između škole i igrališta. Četiri luka, međutim, nisu upućivala ni na što ekskluzivno, ni na što drugo doli na skromnu kinodvoranu. Postojala je mala javna knjižnica, ali iz perspektive učenika, ona se činila kao neočekivana i neželjena ekstenzija školskih aktivnosti. U kombinaciji s predvorjem, kino-dvorana bila je, uz školu i igralište, centar našeg društvenog života. U njoj smo sudjelovali na obilježavanju važnih društvenih obljetnica i bili indoktrinirani socijalističkom ideologijom; na njezinoj smo pozornici recitirali pjesme, svirali ili plesali nadgledani stvarnim i simboličkim autoritetima, ali smo s istih tih sjedalica, slobodni od nastavničke i roditeljske kontrole, zavjerenički okruženi mrakom, uranjali u svijet kinematografije. Danas zvuči gotovo nevjerojatno da smo na nedjeljnoj matineji, na projekcijama, dakle, namijenjenima djeci, krajem 70-ih godina 20. stoljeća, iz tjedna u tjedan gledali holivudske i europske umjetničke filmove, trilere, erotske i horor filmove. U osjetljivim pubertetskim godinama, više smo o "čojstvu i junaštvu" naučili, gledajući filmove Brucea Leeja, nego izvršavajući školske zadaće. Premda toga tada nismo bili svjesni - gledali smo, naravno, sasvim nešto drugo - ali, više smo naučili o ravnopravnosti spolova, gledajući švedske erotske filmove (riječ je, naravno, o softporn žanru, nerijetko namijenjenom tinejdžerskoj populaciji u zapadnoj Europi), nego promatrajući društvo oko sebe. Nije tako bilo samo u mom "malom mistu". Primjerice, u kinu đurđevačkog Doma kulture, tako je 130 posjetitelja 10. siječnja 1987. pogledalo film "Paris-Texas", remek-djelo tzv. umjetničke kinematografije, dok je u ožujku iste godine njemački erotski film "Salon za masažu" pogledalo 164 gledatelja. Istinabog, ne na nedjeljnoj matineji, ali nije ni svako "malo misto" (bilo) isto.

Nedjeljna matineja bila je meni i mojim vršnjacima neobičan trenutak slobode. Dok su nam roditelji još uvijek strogo regulirali pristup televiziji, osobito u kasnijim satima, u kinodvorani Doma kulture, u kojem se miris strojnim uljem natopljenog drvenog poda miješao s blagim mirisom urina iz WC-a, bili smo slobodni kulturni konzumenti. Ako nam se film iz nekog razloga nije sviđao, igrali bi fliper i arkadne igre u predvorju. Dok je novinski tisak – barem onaj koji je nama bio dostupan - najvećim dijelom oskudijevao u boji i finijoj vrsti papira, filmski plakati, koji su oglašavali film, zajedno s par, na sjajnom papiru i u punom koloru otisnutih fotografija, bili su u kontekstu provincijske monotonije, zapravo vrlo glamurozni. Moglo bi se reći da oglasni ormarić na Domu kulture nije bio samo prozor u svijet, nego i jedno neobično sučelje čiji se rad zasnivao na drugačijim principima interaktivnosti od onih koji su nam danas na raspolaganju.

Sve do raspada bivše države i popularizacije VHS tehnologije, kinodvorana je bila žila kucavica svake kulturne ustanove, pa možda i onoga što kulturalni studiji zovu strukturom osjećaja i slično. Barem u provinciji. Gdjegod je Dom kulture bio opremljen projekcijskom tehnologijom, kinodvorana je po svom društvenom utjecaju uvelike nadilazila sve druge sadržaje: koncerte, priredbe, posudbu knjiga, tečajeve i slično. Trebat će dočekati pojavu multipleks kinodvorane, da bi javno prikazivanje filma ponovno dobilo na svojoj važnosti, ali to je stvar jedne druge problematike.

Centar

Naziv Centar za kulturu ili Kulturni centar ili, još znakovitije, Kulturno-informativni centar, uvijek me podsjećao na nešto automatizirano, budio čak određeni dojam hladnoće. Pokušam li vizualizirati tu asocijaciju ispred očiju mi se vrte halogene svjetiljke, grafike pod staklima ovješene na zid, mesing, rosfraj, kamen, lažni mramor. Osmišljen krajem 70-ih, ali potpuno zaživjevši 80-ih godina 20. stoljeća, kulturni je centar bila tipična gradska institucija, koja se na vrhuncu urbanizacije u bivšoj državi prelila i na provinciju. Ako i nisu nosile isto, tehnokratsko ime, kulturne su institucije u provinciji, i po svojoj arhitekturi i po svom programu, često zrcalile promjenu paradigme. Najprije je – u Zagrebu, naravno - postalo jasno da se kulturna institucija može izgraditi i bez kino-dvorane i knjižnice. Pojavile su se neke strane riječi kao što su polivalentno, multimedijalno i slično, da bi točku na i udarili ugostiteljski sadržaji. Ugostiteljski sadržaji postojali su i prije, ali su se ograničavali ili na rad u večernjim satima ili na rad prilikom obilježavanja značajnih društvenih događaja. Ugostiteljski sadržaji u novim kulturnim institucijama funkcionirali su zapravo po poduzetničkom principu: bio je to novi oblik gostionice, koja će s vremenom dobiti ime "kafić" i kojoj vlasnik nije bio pojedinac nego tzv. radna organizacija. Međutim, možda će presudni karakter novom obliku kulturne institucije dati umjetnička galerija. Krajem 70-ih i tijekom 80-ih godina, niz se prostora u starim ili u novoizgrađenim kulturnim ustanovama upušta u muzejsko-galerijski posao, producirajući i izlažući radove suvremenih umjetnika, ali i radove tzv. umjetnika-amatera. U Hrvatskoj se razvoj suvremene umjetnosti, ali i umjetničkog amaterizma ne može dobro sagledati bez ovog galerijskog buma, koji shodno socijalističkom društvu u kojem je pokrenut nije imao komercijalni, nego društveni, na neki način prosvjetiteljski karakter. Za podizanje i demokratizaciju standarda u muzejsko-galerijskom radu 80-ih godina, bile su zaslužne upravo galerije koje su djelovale u okviru kulturnih centara. Postalo je u to vrijeme uobičajeno da u pristojnom prostoru tzv. bijele kocke izložite svoje radove, dobijete katalog, tekst profesionalnog kritičara i koktel na otvorenju. Čak su se i hodnici kulturnih centara pretvarali u galerije. Na početku, u skladu s ukusom publike, dominirale su štafelajne slike i grafike, no već krajem 80-ih godina galerije kulturnih centara upuštaju se u organizaciju eksperimentalnih umjetničkih projekata (ambijentalne instalacije, video-umjetnost itd.).

Teško je procijeniti koje su od ove dvije kulturne forme više revolucionirale razvoj kulturnih institucija – kafić ili galerija. Veže ih zajednički interes prema slikama (uljima na platnu, grafikama, crtežima, plakatima itd.), posebnoj (halogenoj) rasvjeti, mesingu i provođenju slobodnog vremena s kavom na "mramornom" stoliću ili koktelom u rukama. Čini se da je 80-ih godina postojalo nekoliko načina da se pokaže prestiž, a jedan je svakako bio vezan za likovnu umjetnost. Građani su kupovali slike i grafike, kulturni centri su otvarali galerije nudeći surogat nepostojećem umjetničkom tržištu, a ugostitelji su zidove restorana i kafića ukrašavali slikama čiji su okviri bili višestruko skuplji od samih slika.

Kuća

 U svibnju ove godine, u tjedniku Globus, izašla je duža reportaža o radu zagrebačke Laube – kuće za ljude i umjetnost, osobite muzejsko-galerijske institucije koja je u vrlo kratkom roku pobrala simpatije kulturne javnosti. Reportaža bi ostala relativno neprimijećena da novinar Boris Vlašić nije u tekstu iznio nekoliko zanimljivih sudova. Lauba, tvrdi Vlašić, "upumpava život u Zagreb"; ona je "alternativni prostor koji nije ni muzej ni galerija"; "mjesto ne samo u izložbenom smislu nego i (...) prostor društvenih događanja"; Lauba, također, promiče "zvuk asfalta" i "poklanja ljudima lijepe trenutke" itd. Prvo sam pomislio da je riječ o danas sve dominantnijoj novinskoj formi – plaćenom oglasu, no igrom slučaja, saznao sam da to nije istina. Bilo je, zapravo, riječ o klasičnoj novinarskoj reportaži. Premda je Lauba zapravo, kako i sam Vlašić kaže, privatna galerija zagrebačkog poduzetnika Tomislava Klička, poanta reportaže nije ležala u naglašavanju novosti koje je Lauba unijela u hrvatski muzejsko-galerijski sistem, nego u naglašavanju Laubinog utjecaja na zagrebački kulturni život u cijelosti. Doista, sadržaji koje Lauba proizvodi nisu samo likovno-umjetnički. U prostoru Laube možete pogledati kazališnu predstavu, odslušati koncert, pratiti filmski ili dizajnerski festival, pohađati različite radionice. Kao i forma kulturno-informativnog centra, i ona je multimedijalna i polivalentna, i ona vas više informira i zabavlja, nego obrazuje. Za razliku, međutim, od kulturnog centra čiji je osnivač lokalna ili državna samouprava, ona vas sasvim u skladu s duhom vremena poziva u poslovni odnos kroz formu takozvanog co-workinga i slično. Na kulturnom polju postsocijalističke Hrvatske, Lauba je simbol javno-privatnog partnerstva, mogući oblik održivog kulturnog razvoja, dokaz da kulturni život uz određene ustupke može zadržati visoku razinu kvalitete i prepoznatljivosti. Stoga, ne treba čuditi da je, s obzirom na proklamiranu kulturnu politiku Vlade RH, Lauba ove godine dobila najveću financijsku potporu od strane Ministarstva kulture.

U kulturi je, naime, za mnoge blasfemična sinergija ekonomskog i kulturnog kapitala, počela upravo pod krovovima muzeja i galerija. Od ponovnog otvaranja Muzeja za modernu umjetnost u New Yorku, pod izdašnim financijskim – ispostavit će se kasnije, i programskim - pokroviteljstvom telekomunikacijske kompanije AT&T, prošlo je više od 30 godina, ali razmjena između onih koji posjeduju kulturno (umjetničko) i financijsko blago ne jenjava i nije više ekskluzivno vezana za Sjedinjene države. Kultura se brendira, nudi na korištenje, preuzimajući rječnik i metodologiju liberalne ekonomije, dok se kapital podruštvljuje, slijedeći mantru o javnom dobru, kulturnoj i civilizacijskoj baštini, održivosti i slično. Svaka je debata o komercijalizaciji Laube, o ravnoteži između kulturnih i "onih drugih" sadržaja (korporacijske proslave, vjenčanja itd.) stoga u startu besmislena. Čak i u slučaju da zanemarimo činjenicu da je Lauba jedinstven primjer privatnog poduzetništva u kulturi, novi model muzejsko-galerijske institucije koji se radijalno širi na čitavo područje zagrebačke kulturne scene, još uvijek je riječ o dovoljno inovativnom događaju, da bi ga se olako diskvalificiralo u razmišljanjima o kulturnoj politici.

Na nešto od tog zaokreta ukazuje i ime ove institucije. Sjećam se da sam bio pomalo razočaran proširenjem kuća za umjetnosti i ljude. Očekivao sam nešto neutralnije, općenitije, demokratičnije; nešto što u nazivu ima centar, galeriju, zbirku, institut i slično. Mislio sam da će kuća zvučati suviše ekskluzivno i opskurno. Međutim, pokazalo se suprotno. Premda je Lauba oko sebe okupila jednu novu, do tada nevidljivu publiku, još uvijek svojim aktivnostima uspijeva privući širi spektar publike, polako, ali sigurno oduzimajući je ostalim kulturnim institucijama.

Platforma

Problem samoodrživosti, idealne ravnoteže između komercijalnih i umjetničkih programa, između popularnosti i kvalitete, u centru je programske politike još jedne kulturne ustanove. Riječ je o zagrebačkom Centru za nezavisnu kulturu i mlade, poznatijem kao Pogon. Ovaj novi model institucije u kulturi, iniciran od strane Saveza udruga Operacija Grad i osnovan u partnerstvu s Gradom Zagrebom 2008., zapravo je matična ustanova za sve grassroot organizacije, bilo da su društvenog (civilnog) ili umjetničkog predznaka, i to ne samo na području Zagreba (ovih se dana, naime, s gradskim vlastima vode pregovori o osnivanju sličnih kulturnih ustanova u Splitu, Puli, Rijeci, Karlovcu, Čakovcu itd.). Na prvi pogled, teško je razlikovati program rada starih kulturnih ustanova od Pogona. Glavni sadržaj Pogona i dalje se vrti oko umjetničkih praksi: ples, film, koncerti, izložbe, radionice itd., pa se kao krajnji korisnik morate zapitati čemu još jedna kulturna institucija. (Zanimljivo je da među zastupljenim programima izdavaštva gotovo i nema i da se, recimo, nakon čuvene biblioteke Centra za kulturu i obrazovanje Zagreb iz 70-ih i 80-ih godina, niti jedan kulturni centar nije profilirao na izdavačkoj sceni. Razlog tome je jednostavan: među kulturnim sadržajima nad kojima su stare kulturne institucije imale monopol, privatno je poduzetništvo najveći interes pronašlo u obrazovanju, izdavaštvu i kinematografiji) ). Međutim, iza identičnih žanrova (medija) i praksi, kriju se druge teme, aktualniji društveni problemi i drugačiji komunikacijski kanali. Umjesto pravima radnika, novi se kulturni centri sada bave pravima LGBT manjina; umjesto problema otuđenja, pojavio se problem privatizacije javnog dobra; umjesto oglasnih ploča, izrađuju se mrežne stranice i moderiraju društvene mreže itd. Niz burnih i prijelomnih događaja početkom 90-ih na lokalnoj je razini drastično izmijenio paradigmu rada kulturnih institucija. Ako, u osnovi, neočekivanim političkim i ekonomskim potresima pridodate i tehnološku, odnosno komunikacijsku revoluciju, potreba za urgentnim odgovorom na novonastalu situaciju u vidu neke organizirane akcije – kako na razini umjetničke, tako i na razini svakodnevne (građanske) kulture - činila se logičnim rješenjem. Centar za nezavisnu kulturu i mlade pokrenuli su, doista, mladi ljudi nakon što u okviru starih kulturnih centara nisu mogli pronaći svoje društvene i kulturne interese (jaz između starih i novih institucija je danas nešto manji, ali se dinamika, primjerice, zagrebačke kulturne scene još uvijek zasniva na toj razlici). Tako se javno-privatnom partnerstvu Laube u odgovoru na novu društvenu situaciju pridružio i Pogon kao predstavnik tzv. civilno-javnog partnerstva.

Platforma je, pak, jedan je od najčešćih termina koji se pojavljuje u komunikaciji koju sa javnošću održavaju tijela nezavisne kulture i možda najbolje predstavlja organizacijske principe novog modela kulturne ustanove. Platforma najprije sugerira prostor koji se organizira horizontalno, odozdo, a ne hijerarhijski, odozgo. Drugim riječima, Pogon vam nudi komunalnu infrastrukturu i elementarne tehničke uvjete za produkciju i distribuciju vašeg kulturnog proizvoda (predstave, izložbe, koncerta, predavanja, festivala itd.). Između vaše ideje i realizacije ne stoje desetine urudžbiranih dopisa ovjerenih žigom, pregovori s posrednicima koji se nižu po hijerarhijskoj ljestvici i slično. Sve je zamišljeno da funkcionira brzo i sa što manje troškova. Osim koncepcijske usuglašenosti s općim programskim usmjerenjem, sve što vam treba za organizaciju kulturnog događaja je slobodni termin i pristup internetu. Međutim, za sada je Pogon još uvijek eksperiment, koji bi po riječima Ane Žuvele iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose, trebao postati standard. (Klaudio Štefančić)

---

Kustos: Klaudio Štefančić

Kustosice-asistentice: Sonja Švec Španjol, Andrea Vujnović, Katarina Zlatec

Zbog manjka sredstava i nemogućnosti da tekst Sonje Švec Španjol i Andree Vujnović objavimo u katalogu, prilažemo ga na ovom linku

Na pomoći pri realizaciji izložbe zahvaljujemo: Editi Janković Hapavel, Jošku Jerončiću, Dubravku Kuhti, Krešimiru Kvočiću, Morani Matković, Vladimiru Nikši, Anji Planinčić, Zdravku Šabariću, Tomislavu Štrigi, Željku Šturliću, Mirandi Veljačić, Sveboru Vidmaru, Emini Višnić.