06.03.2020. - 04.04.2020.

Ljiljana Mihaljević, Sve je to igra?

Ljiljana Mihaljević je akademska slikarica i multimedijalna umjetnica. Diplomirala je na Accademia di Belle Arti, Sveučilišta u Firenci, Italija. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Boravila je na studijskim i rezidencijskim programima u New Yorku, Parizu, Berlinu, Leipzigu. Izlagala je na brojnim selektiranim samostalnim i grupnim izložbama u prostorima u zemlji i inozemstvu kao što su: Umjetnički paviljon, Muzej Suvremene umjetnosti, Muzej Mimara, Galerija Bačva, Galerija Prsten, Galerija SC, Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu;  Umjetnička galerija u Dubrovniku; Galerija Dioklecijanovi podrumi u Splitu; Galerija Kortil u Rijeci; Muzej likovnih umjetnosti i Galerija Waldinger u  Osijeku; Galerija Garis&Hahn, New York; Galerija MC, New York; Centar za suvremenu umjetnost Halle 14 u Leipzigu; ADA Project Space u Rotterdamu; Laznia Centar za suvremenu umjetnost u Gdanjsku; Multimedijalni centar Šiška u Ljubljani; Nacionalna galerija Makedonije u Skopju; Museo Virgiliano u Mantovi; Nacionalna galerija moderne umjetnosti u Rimu; Accademia delle Arte del Disegno u Firenci; Fabrica Europa u Firenci; na 45. Zagrebačkom salonu,  20. Slavonskom bijenalu, 8., 11. i 13. Trijenalu hrvatskog kiparstva, 12. Međunarodnim danima performansa, na izložbi HT@MSU nagrada i drugdje Njeni tekstovi o suvremenoj umjetnosti objavljivani su u Večernjem listu, Zarezu, Konturi te internetskim portalima Index.hr i Slavonija.info. Od 2009. kontinuirano volonterski radi s djecom s posebnim potrebama u vidu kreativnih radionica s elementima art terapije. Živi i radi u Zagrebu.

Kustos izložbe: Radovan Vuković

U nepuna dva desetljeća javnog djelovanja stvaralaštvo Ljiljane Mihaljević, akademske slikarice i multimedijske umjetnice, prolazilo je kroz različita iskustva i spoznajno- interpretativne faze, odmjeravalo snage u različitim medijima i umjetničkim disciplinama, ali je od početka sačuvalo jednostavnost i čistoću izraza koji baštini naslijeđe geometrijske apstrakcije i letrizma. Od prvih slikarskih radova, slovnih objekata i performativnih javnih nastupa i akcija za vrijeme i nakon studija na Accademia di Belle arti u Firenzi (2001.), pa do značajnih projekata, art videa,  performansa, slikarskih, kiparskih i video instalacija, izlaganih u uglednim galerijama i na međunarodnim izložbenim manifestacijama tijekom 2000-ih, ova je umjetnica pokazala medijski raspon interesa i respektabilnu razinu umjetničke interpretacije, a konceptualni pristup u izboru i prikazu odabranih „tema“ i motiva iz leksikološkog, kulturalnog i povijesno- umjetničkog vokabulara, obilježiti će je kao jednu od istinskih protagonista postmoderne pluralističke scene.

Polazeći, naime, u svom radu od  pretpostavke da je svaka pisana ili izgovorena riječ kao oblik i sredstvo svakodnevne komunikacije istodobno i potencijalno uporište vizualnih informacija, na semantičkoj i značenjskoj, asocijativnoj razini ta je spoznaja oslobodila neograničene mogućnosti likovne interpretacije. Otvorila je prostor za kreativnu „igru riječima„ i njihovim značenjem, u kojoj se na specifičan način bavi strukturom jezika i strukturom slike kao „ logičkom formom“, propitujući odnose između jezika i svijeta, forme i sadržaja slike.  Neke su to od bitnih odrednica i ključ za razumijevanje njene umjetnosti i sveukupnoga stvaralačkog iskustva, na što upućuje i sam naslov aktualne izložbe postavljene u velikogoričkoj Galeriji Galženica.

U središtu pozornosti je, dakle, sam proces transformacije apstraktnog jezičnoga znaka u slikovnu predodžbu geometrijskih forma i struktura koje postaju temeljna preokupacija i inspirativno polazište - idejna matrica na kojoj gradi i razvija svoj umjetnički izraz na unutarnjem tragu zanimljivih autorskih rješenja, pomičući granice percepcije s pojmovnoga na vizualno-estetsko i poetološko iskustvo. Na medijsku i intrpretacijsku razinu štafelajne slike i kistovnih modulacija slikarskog kolaža, što je, u odnosu na različita medijska iskustva i aktivnosti, po svemu sudeći bilo i ostalo njeno moćnije oružje i sredstvo vizualne komunikacije kojim je u kontinuitetu sačuvala preciznost i disciplinu geste i individualnost prepoznatljiva rukopisa.   

Ne čudi stoga što se za svoj prvi nastup u Galeriji Galženica, povodom dvadeset godina umjetničkog stvaralaštva, odlučila uglavnom za slikarski presjek dvadesetak odabranih radova u tehnici akrilika na platnu, uključujući i nekoliko karakterističnih reljefnih instalacija te znakoviti video-performans The Route/Put, koji su na osobit način, slikom i riječi, obilježili njenu umjetničku karijeru.

Raniji  radovi (uostalom kao i većina onih iz novije produkcije), zastupljeni na ovoj izložbi, oslanjaju se, dakle, na vizualnu i plastičku interpretaciju jezične forme ili znaka u kojima se ova multimedijalna umjetnica na zanimljiv, inovativan način bavi vizualizacijom apstraktnih jezičnih pojmova i značenja riječi, poigravajući se njihovim sadržajem i morfološkom strukturom u predočavanju predmetne slike stvarnosti. U spoju klasičnog medija i konceptualno predočenog sadržaja, umjetnica stvara sugestivnu slikovnu predodžbu doživljaja svijeta, koristeći geometrijske znakove i simbole u prezentaciji i tumačenju njihovoga značenja. 

Pozivajući se, naime, općenito u svom radu na Wittgensteinovu definiciju jezika kao pojmovne slike svijeta, prema kojoj „riječi imaju istu logičku formu kao i ono što opisuju“, umjetnica je postavila tematski i problemski okvir i usvojila vlastiti modus operandi u kojem se autorski vješto poigrava s doslovnošću verbalnih asocijacija u njihovom značenjskom kontekstu, pretočenih u visoko estetizirane predmetne sadržaje minimalistički tretiranih geometrijskih struktura, unoseći tako u svoju umjetnost zaigranu, ludičku komponentu i kinetička svojstva stanovite performativnosti. 

U tom smislu i njeni inicijalni slikarski radovi sačinjavali su okosnicu njenog budućeg stvaralačkog i umjetničkog koncepta. U njima, kao i u mnogim drugim radovima, reljefnim objektima, instalacijama, kao i onima video-arta i performansima, u kojima se uglavnom bavi fenomenima znakova i značenja jezika i pisma kao sredstva spoznaje i doživljaja svijeta, razotkriva tautološku prirodu riječi ponavljanjem, preklapanjem i izjednačavanjem forme i sadržaja, vizualnih znakova i simbola koje crpi iz akademskog obrazovanja ili posredovanih egzistencijalnim temama povezanim s mitologijom stvarnoga života. Ali i senzibilitet umjetnice i čistoću asketski strogo profiliranog  jezika i stila koji se nadovezuje na „tekovine minimal-arta“ i na letrističku „tradiciju vizualnog pjesništva“ (T.Maroević), s uporištem na intelektualnom i performativno-konceptualnom promišljanju umjetničke forme kao bitnim obilježjima njene sveukupne umjetničke produkcije.

Na ikonografskoj i značenjskoj razini u pitanju je složeni proces dekonstrukcije  slike kao prikaza umjetničke forme i kao objekta sačinjenog od više zasebnih, rasterski povezanih segmenata slikarskoga platna (Deconstruction, Fragments, Unstable, Staccato...). Riječ je o procesu  u kojem umjetnica poseže za radikalnim postupcima i praktičnim rješenjima lomljenjem, rezanjem, rastriranjem, pa čak izlaženjem izvan slikarskoga okvira primarnih geometrijskih forma i oblika (trokuta, krugova, kvadrata) ili pak semantičkim rasčlanjivanjem apstraktnih jezičnih pojmova, tekstualnih zapisa i duhovitih komentara na pojedinačne fragmente i slovne partiture, koje potom na neočekivan i slikarski i/ili plastički sugestivan način poput slagalica ponovo stavlja u funkciju i određeni prostorni kontekst. Koristeći pritom različite vrste rukopisa, stilova i tipografskih rješenja na jezicima iz bliskog joj govornog iskustva (engleski, talijanski, hrvatski), te su slike vizualno i konceptualno strukturirane kao nove kompozitne i smisaone cjeline. Pažljivijim „čitanjem“ mogu se doživjeti kao rasterske mape izomorfnih struktura i mentalne slike predmetnih sadržaja kao autorefleksivna rješenja u kojima se projiciraju intelektualne spoznaje i slojevi emocionalnog pamćenja. Ali i propituju odnosi i (vlastita) pozicija umjetnika u odnosu na praksu te povijesno iskustvo i teorijski kontekst umjetnosti danas. (Where am I?, Bezidejna slika, Efektna slika, Nice script...). Stoga njene novije, uglavnom monokromne crno-bijele slike, predstavljene na ovoj izložbi, možda najbolje odražavaju prirodu i karakter njene umjetnosti.

Formirane na elementarnim, izrazito kontrastnim crno-bijelim odnosima,  pozitiva i negativa, linearnog i obličnoga, cjeline i detalja, rafiniranih tekstura i stiliziranih geometrijskih struktura, umjetnica gotovo minimalističkim intervencijama, malim pomacima, preklapanjima i kombinacijama figuralnih ili tekstovnih, slovnih elemenata, unosi u taj racionalni, naizgled strogo programirani svijet umjetnosti faktor iznenađenja i nestabilnosti koji prati ritam zbivanja i dinamičnu igru asocijacija u virtualnom i stvarnom prostoru slike. Pritom svjesno balansirajući između intuicije i inovacije, na graničnoj liniji između kreacije kao čisto estetičkog iskustva i sugestija unutarnjih stanja i raspoloženja  na asocijativnom tragu stvarnoga predmetnog iskustva.

I doista, pred nama je cijeli repertoar apstraktnih geometrijskih oblika i leksičkih sadržaja i struktura kojima je postupno razrađivala i sustavno gradila svoj eksplicitan rječnik pojmova i značenja, jasno artikuliranih u jezik svoje umjetnosti. Referirajući se na konkretne predmete, mentalna stanja i konkretne sadržaje sagledavane /doživljene u širem značenjskom kontekstu, oblikovala je svoj imaginarni, konceptualno precizno iskonstruirani svijet koji je u stanju i sugestiji stalnih promjena, minimalističkih intervencija, klizanja iz dvodimenzionalnog okvira slike u trodimenzionalni prostor instalacije, stvarajući  neočekivane situacije i duhovita rješenja koje provociraju događaj i potiču na razmišljanja koja nadilaze tematski okvir igre označen kao moto izložbe (npr. Ups!...). Na tragu tih razmišljanja je i njen izvanredan video-performans The Route/Put, koji predstavlja medijatiziranu (auto)biografsku priču interpretiranu u obliku video-instalacije, postavljene u središnjem dijelu izložbenog prostora.

Rad se sastoji od shematiziranog grafičkog prikaza crteža dječje igrice„Školica“, instaliranog na podu galerije i video zapisa snimljenog u trenutku izvođenja performansa na podnom rasteru crteža koji na simboličan način poentira tematski okvir izložbe. Reprodukcijom zapisa u kojem autorica, u zatvorenom krugu iscrtanih polja izvodi svoj performans u neprestanom preskakivanju, kruženju i iscrpljujućem, vrtoglavom i dramatičnom ritmu ponavljanja pokušaja i pogrešaka do granica izdržljivosti, pojam igre prelazi okvire zabave i otvara opća pitanja ljudske egzistencije, ostavljajući nas, kao i cijela ova izložba u dvojbi: da li je sve to zaista samo igra? Zamišljena kao svojevrstan presjek njenog dvadesetogodišnjeg slikarskoga rada, izložba predstavlja karakterističan primjer jednog autentičnog stvaralačkog iskustva koje umjetnost Ljiljane Mihaljević čini prepoznatljivom na suvremenoj likovnoj sceni.

 (Radovan Vuković, u Zagrebu 15.2.2020)

---

Program Galerije Galženica financiran je sredstvima Grada Velike Gorice, Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije.