25.02.2011. - 03.04.2011.

Mirabilia

Yoko Fukushima, Silvio Vujičić, Tatjana Vukelić

Mirabilia je ime naše prve ovogodišnje izložbe posvećene odnosu dizajna i umjetnosti. Negdje početkom moderne, ova je latinska riječ označavala pojave koje je bilo teško smjestiti u jednu od dvije generalne kategorije: u prirodni, od boga stvoreni svijet ili u svijet stvoren ljudskom aktivnošću. Držimo da na ovoj izložbi istu vrstu hibridnog statusa imaju i radovi Silvija Vujičića, Yoko Fukushima i Tatjane Vukelić. U njihovim radovima dilema je samo sa ontoloških kategorija živog i neživog, božjeg i ljudskog, prebačena na područje dizajna koji je, pak, s tradicionalnih pozicija oblikovanja odjeće prešao na oblikovanje čovjeka.U suvremenom svijetu biopolitike na radove ovih umjetnika, međutim,  ne treba gledati kao na moralne opomene. Njihov  bio-dizajn samo se rubno dotiče etičkog aspekta ljudske kulture. Premda se prva reakcija na ove radove može možda najbolje predstaviti pitanjem: Gdje je granica iskorištavanju i kultiviranju prirode?, ukupni dojam izložbe bliži je fantaziji, nego ekologiji. Drugim riječima, više od teške društvene problematike, na ovoj izložbi ima neke transparentne intime, nespretne ironije, bizarne ljepote i neodgovorne igre (K.Š.)...

„Dominantan fokus na racionalan poredak stvari, koji i danas oblikuje prosvjetiteljsku “kulturu muzeja”, doprinio je zaboravu o osmišljenim koncepcijama kabineta čudesa koji su prethodili pojavi znanstveno diktiranog pristupa. Okaljane statusom spektakla za široke mase, te su kolekcije podsjećale na fantastične i dojmljive teorije prirodne filozofije koje su dopirale iz usta putujućih učenjaka.  Stoga su i kabineti čudesa balansirali između statusa zabave, predstave i prenošenja praktičnog znanja.“ (1)

Sadržaj kabineta čudesa, preteča modernih muzeja popularnih u aristokratskim krugovima tijekom 16. i 17. stoljeća, obično je bio organiziran u tri kategorije: naturalia (predmeti iz prirode), artificialia (predmeti proizvedeni ljudskom rukom) i mirabilia (fantastični, nedefinirani predmeti). Upravo je ta posljednja kategorija, smještena u sklisko, nedefinirano semantičko polje između ljudskog i prirodnog, kabinetima podarila stigmu bizarnog i mističnog, morbidnog ili čak monstruoznog.

S druge strane, nudeći komprimirano bogatstvo raznolikih predmeta na jednom mjestu, kabineti su bili svojevrstan mikrokozmos. Takvo je iskustvo promatraču pružalo nesputanu imaginaciju, te omogućavalo stvaranje slobodnih asocijacija i novih značenja. Popularnost kabineta čudesa bila je relativno kratkoga vijeka: ubrzo je prosvjetiteljski duh krenuo u nezaustavljivu sistematizaciju svijeta. To postaje zorno vidljivo u prostornoj organizaciji muzejske građe, gdje naturalia (prirodoslovni muzeji) postaje jasno i strogo odvojena od artificialie (umjetnički muzeji), pri čemu je mistična među-kategorija mirabilia gotovo u potpunosti zaboravljena.(2)

Polje djelovanja troje umjetnika/ca okupljenih na izložbi bazira se na napetosti između tih dvaju suprotnosti. S jedne strane, svaki od umjetnika/ca direktno se bavi prirodom i koristi je u svome radu kao motiv ili medij (mahovina, ljudska koža, majčino mlijeko, nokti, ribice, itd.). S druge strane, umjetnici/ce se bave pitanjima tradicionalno smještenim u domeni umjetnosti i filozofije: tako rad Silvija Vujičića propituje uobičajenu percepciju boje, objekti Yoko Fukushime vezuju se uz seksualnu intimu, dok se Tatjana Vukelić bavi suvremenom potrebom za konstrukcijom i izmjenom identiteta. Možda u nama duboko ukorijenjena enciklopedistička vjera u razum i zazor od mutacije prirode uzrokuje nelagodu i odbojnost pred reklamom za umjetnu ljudsku kožu, ribicama ukrašenim šarenim perlicama ili odjećom od mahovine.

Unatoč rapidnom razvoju svih znanstvenih disciplina, ta mogućnost mističnog i morbidnog, koju je renesansni um bio sposoban realno doživjeti, ravnopravno uvrstiti u sliku svijeta i u svojemu je kabinetu imenovati mirabiliom, i danas je latentno prisutna. Na nju nas podsjeća Vujičićev traumatičan laboratorij boja. Suvremeni konzumerent „ujedinjenih boja Benettona“ ili šarene palete Murtićevih američkih impresija ovdje se susreće s „bolnim“ okamenjivanjem cvjetova u procesu prirodne transformacije -  iz zdrobljene stijene u tonove čiste boje. (3) Mogućnost proizvodnje umjetnih organa u komercijalne svrhe više nije nimalo fantastična. Ipak, čini se da rad Tatjane Vukelić odražava upravo morbidan osjećaj pri pomisli na stvarnu realizaciju naših najluđih imaginacija (sve češće mogućih u virtualnim promjenama identiteta) na realnoj biološkoj osnovi. Frenkensteinska sjena kao da se neumorno uzdiže nad svakim sljedećim iskorakom biotehnologije. Umjetnički tretman intimne tjelesne materije preokupacija je umjetnice Yoko Fukushima. Njezini radovi izazivaju nelagodu izazvanu korištenjem menstrualne krvi ili majčinog mlijeka kao medija u svrhu ostvarenja umjetničkog i poetičnog, čime se također smještaju unutar morbidne aure mirabilia. (Sanja Horvatinčić)            

 (1)    Barbara Maria Stafford, Artful Science: Enlightenment Entertainment and the Eclipse of Visual Education. Massachusetts: MIT Press, 1994, 218.

(2)    Ipak, u digitalnoj eri se stvari ponovno okreće u nekim novim smjerovima. Tako neki suvremeni teoretičari u nepreglednom mnoštvu najrazličitijeg nehijerarhiziranog video i audio sadržaja na internetskim alatima poput YouTuba-a prepoznaju upravo suvremenu varijantu kabineta čudesa. Robert Gehl, YouTube_As_Archive: who will curate this digital wunderkammer?" The International Journal of Cultural Studies 12.1: (43-60).

(3)    Vujičićev rad jednako se tako se može odnositi na bilo koju vrstu suvremenog otuđenja od duboke organičke povezanosti čovjeka i prirode (simptomatičan primjer su bolesti i fenomeni vezani uz suvremenu zapadnjačku percepciju i konzumaciju hrane).