14.06.2019. - 13.07.2019.

Paradigme animacije

Draško Ivezić, Chintis Lundgren, Martina Meštrović, Jelena Oroz, Veljko Popović, Tanja Vujasinović

Posebni gosti: Vasko Lipovac i Marija Ujević Galetović

Posebna projekcija filma "Loving Vincent" Dorte Kobiela i Hugha Welchmana  

Kustosica: Marta Kiš u suradnji s Ivom Gašparović i Tanjom Masnec Šoškić

Unatoč tvrdnji pojedinih teoretičara kako se animirani film logično svrstava u likovne grane,[1] u kustoskoj i galerijskoj praksi upravo ta poveznica često nedostaje. Hrvoje Turković ustvrdio je još 2008. godine kako su usprkos kvalitetnoj produkciji teorijski i kritički radovi na temu animacije rijetki. Vođeni vlastitim interesom, izuzetnom slojevitošću suvremenih metoda animiranja te obligacijom koju kao povjesničari umjetnosti imamo, pogotovo u kontekstu hrvatske animacijske povijesti, moramo promijeniti ovu činjenicu. Radovi na izložbi prikazuju odabir iz produkcije u posljednje dvije godine i ukazuju na pokretačke uzore, inspiraciju ili primjere koji prethode njihovu nastanku: vezu animacijskog i likovnog svijeta kroz jasnu inspiraciju radovima drugog umjetnika koji određuje stilski razvoj filma (Biciklisti), dokumentaristički pristup i naslanjanje na radove kroz koje se razvija vlastita redateljska priča (Mačka je uvijek ženska) i samostalno stilsko određenje koje pratimo kroz razradu predprodukcijskih faza. Domaćim radovima pridružen je i jedan emblematski primjer strane produkcije iz 2017. godine, za čije ćemo originalne predloške morati pričekati razvoj i financiranje likovnih i kulturnih programa unutar kojih djelujemo.

Loving Vincent prvi je dugometražni animirani film u potpunosti napravljen od ručno rađenih slika, ulja na platnu, čije je likovno i biografsko polazište rad i život Vincenta van Gogha. Samo u brojkama: na filmu je radilo više od 100 izabranih umjetnika iz različitih krajeva svijeta koji su naslikali oko 65 000 slika, posvećujući velik dio vremena upravo ručnom umijeću. Proces izrade bio je slojevit: od snimaka stvarnih radova van Gogha, koji su često nadograđivani zbog zadanosti kadra filmskog formata, preko snimanja filmskih scena s glumcima koje su kasnije digitalno i slikarski obrađene, sve do slikanja potpuno novih radova baziranih na dokumentima i fotografijama razdoblja koje prezentiraju – najčešće su to crno-bijeli momenti koji nas vraćaju u prošlost. Inspiracija i korištenje originalnih radova van Gogha te iscrtavanje svakog kadra u njemu svojstvenom stilu i tehnici, omogućava da se osvijesti likovnost kao polazište animiranog filma.

Na sličan način to rade i nagrađivani Biciklisti Veljka Popovića, čiji je predložak prepoznatljivi opus Vaska Lipovca. Citiranje originala gradi film. Pejzaži i prikaz mjesta podsjećaju na Lipovčevu Boku. Čitavim filmom šeću protagonisti njegovih slika – od onih vodećih, kao što su gospođa oko koje se razvija zaplet i njen kapetan, preko usputnih sportaša i dizača utega na plaži, pa sve do biciklista – nositelja priče i naslova filma. Karakteristične jake boje i voluminozni, obli oblici prate stil originalnih likovnih predložaka, a upotpunjuje ih imaginarij kojim autor gradi naraciju filma. Uspjeh filma upravo je u sinergiji direktne citatnosti i nadopunjavanja koje pogađa atmosferu statičanog originala. Upotpunjeni pejzaži, zvukovi i glazba, koji se izmjenjuju u scenama, naglašena erotika i neizostavan humor odišu karakterom Vaska Lipovca. Razvoj filma i uspješnost finalnog rada na izložbi se mogu pratiti kroz više segmenata: originali Lipovca, razrada pojedinih scena te animatik.

Mačka je uvijek ženska netom je dovršen film koji potpisuju Martina Meštrović i Tanja Vujasinović, a nastao je kroz propitivanje utjecaja što ga je na njihov rad i stavove imala njihova bivša profesorica Marija Ujević Galetović. Najavljen kao animirani dokumentarni film o kiparici, u svojoj redateljskoj kompoziciji i odabiru tema otkriva preokupacije i stavove dviju redateljica. Kroz izabrane dijelove višesatnih intervjua koje su vodile s kiparicom, priča se razvija oko njenih izrazito feminističkih, iako nikad javno deklariranih, stavova. Uspoređujući prethodne generacije žena i njihove (ne)mogućnosti realizacije unutar patrijarhalno determiniranog društva te na primjeru profesionalnog razvoja Marije Ujević Galetović od studentice do prve žene koja predaje na studiju kiparstva, prikazuju se izuzetno spore mijene kako institucija, tako i čitavog društva. Gradivni primjeri ritmičkih izmjena snimaka i animacije, skulpture i crteža te Marijinog pripovjednog glasa i glazbene podloge, spleli su priču o trima autoricama kroz osobnu, a kritičku dimenziju. Uz originalnu skulpturu Marije Ujević Galetović na izložbi su i isječci sirovog materijala koji nisu iskorišteni u finalnoj verziji, čime se skreće pažnja na dugotrajnost stvaralačkog procesa u kojem velik dio rada ostaje nevidljiv.

Dva na dva Jelene Oroz te Manivald Chintis Lundgren i Draška Ivezića nemaju direktnog likovnog, odnosno autorskog predloška. Oba filma obrađuju vrlo osobne teme bliskih, narušenih emotivnih odnosa, ali načini na koje to postižu potpuno su različiti. Promatrajući materijale razrade dizajna, likova i stila Jelene Oroz, može se pratiti kako se pojednostavljenjem likova i ujednačavanjem pozadina postiže jasnije prenošenje poruke. Upravo su plošni likovi i zagasite pastelne boje te pozadine bez mnogo detalja, uz zvuk i scenarističke sekvence, stavili naglasak na radnju i stvorili osjećaj odnosa dvoje ljudi u kojem prestaje zajedništvo. U Manivaldu crtež je jednostavan, a prevladavaju tonovi crvene, smeđe i sive boje na neutralnim pozadinama. No, film obiluje detaljima koji ocrtavaju karaktere antropomorfnih likova, a obrati i začudni elementi (bend s tzv. apsint zečevima) dodaju humorističan ton, unatoč ozbiljnosti teme. Crteži koji prate film – razrada storyboarda, crteži kojima autorica razrađuju likove i njihove situacije, ali i oni koji nisu u filmu (npr. Manivaldov bezuspješni pokušaj samoubojstva vješanjem o čarape) – samo su mali dio materijala potrebnog za izradu kratkometražnog animiranog filma. U razvoju serijala o Manivaldu autori razrađuju i ostale likove koji se međusobno isprepliću u nove radove, a uz ove skice omogućavaju nam uvid u procese kreativnog stvaralaštva.

U želji da se pridonese stručnom vrednovanju animiranog filma unutar vizualnih teorija, na izložbi je naglašen likovni segment animacije. Ne smijemo, doduše, zaboraviti da je animirani film splet različitih umjetničkih disciplina te je upravo umjetnička suradnja jedna od najbitnijih karakteristika ove umjetnosti, umjetnosti oživljenih slika. Razrada i analiza pojedinih segmenata animiranog filma pomažu nam u propitivanju postojećih paradigmi, a gledanje na velikom platnu čine novim, bogatijim iskustvom. (Marta Kiš)

[1]Turković, H., 55/2008. Je li animirani film uopće — film?. Hrvatski filmski ljetopis, pp. 6-18.

---

Izložba je sufinancirana sredstvima Društva hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatskog audiovizualnog centra

Program Galerije Galženica financiran je sredstvima Grada Velike Gorice, Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije.