11.11.2011. - 18.12.2011.

Plexus

Maddalena Mauri, Kata Mijatović, Nika Radić, Davor Sanvincenti

U jednoj od svojih brojnih dnevničkih bilješki, James Boswell engleski odvjetnik i pisac, piše kako se boji da će mu u krizi u koju je zapao duša izgubiti prepoznatljivi oblik, da će se, drugim riječima, psihički razobličiti. Danas, zahvaljujući što filologiji, što psihologiji, a što psihoanalizi, znamo da je Boswell patio od hipohondrije i da je njegov strah od razobličenja samo metafora za ono što radije nazivamo gubitkom kontrole nad vlastitim životom. Korijen Boswellowih problema, kako ističe Brian Dillon, ne leži nigdje drugdje doli u uvjerenju da postoji neko savršeno jedinstvo tijela i uma, da je tijelo zapravo stroj, nešto kao hardver kojim upravlja um, odnosno softver.U trenutku u kojem Boswell piše svoj dnevnik, zapadnoj je kulturi pojam podsvijesti nepoznat, pa možemo samo nagađati da li bi Boswellu tjeskoba koju je osjećao bila lakša da je znao - kao što, zahvaljujući psihoanalitičkoj teoriji, mi danas znamo - da postoje područja ljudskog života koja je nemoguće kontrolirati (...)

Gubitak prepoznatljivih crta nekog bića, gubitak kontrole nad nekim životnim procesom, međutim, u zapadnoj je kulturi još uvijek tabu. Ako se gubitak odnosi na tijelo,  biometrijski protokoli za uvtrđivanje identiteta (slika lica, otisak prsta, rožnica oka itd.) postaju neupotrebljivi. Ne samo da je poželjno da tijelo bude lijepo i dobro oblikovano, nego i cjelovito. Kao takvo, ono može biti izmjereno, identificirano, klasificirano i uključeno u zajednicu. Ako se gubitak odnosi na psihu, pojmovi kao što su karakter, odgoj, inteligencija ili duhovnost postaju nevažni u intersubjektivnoj komunikaciji. Smještaj psihijatrijske klinike (umobolnice) na rub grada to i simbolički potcrtava; čak i u slučajevima kada se ona nalazi u gradskom tkivu, njezino simboličko izmještanje iz toka svakodnevnog života obično je naglašeno arhitekturom (neohistoricističke zgrade koje, primjerice, imitiraju srednjovjekovne zamke). Ono što se ne može razumjeti, ono s čim se ne može komunicirati izdvaja se iz zajednice.

Dizajn se iz primijenjene umjetnosti svojstvene industrijskoj kulturi prometnuo u kulturnu praksu čiji se utjecaj na suvremeno društvo ne može izmjeriti više samo količinom proizvedene robe (komodifikacijom društva), nego i mogućnošću upravljanja društvenim procesima (guvernmentalitet društva). Ipak, unatoč razvoju medicinskih i informatičkih znanosti, čini se da se ljudska psiha još uvijek snažno opire upravljanju. Parafraziram li omiljenu Žižekovu retoričku figuru, mogao bih reći da je danas moguće zamisliti zelenu energiju, život na Marsu i kraj svijeta, ali nije moguće zamisliti ljudsku psihu bez jedne ili više “grešaka”. Štoviše, čovjekova mašta kao da nijednom humanoidnom stvorenju ne može uskratiti slobodnu volju: u jednom od najpoznatijih primjera iz povijesti zapadne kulture, u filmu Blade Runner Ridleya Scotta, robotu ljudskog lika, replikantu Royu Battyju, “ljudskost” je potvrđena njegovim nepredviđenim ponašanjem i tabuom ubojstva vlastitog oca, to jest vlastitog dizajnera.

Iako estetski oblikovani, upravo komodificirani, nadamo se da radovi na ovoj izložbi ukazuju na pojave i procese koji se na neki način, više od drugih, opiru oblikovanju. Bilo da je riječ o nečujnom postojanju elektromagnetskih polja ionosphere, zvukovima koji su toliko delikatni da nam za njihovo registiranje nije dovoljan samo tehnički savršen snimač, nego ih možemo snimiti samo u prostorima nezasićenim zvukom, kao u radu Davora Sanvincentija; bilo da je riječ o često redundantnom prepričavanju snova, o možda jednom od najsloženijih prijevoda u našoj kulturi - podsvijesti u svijest, prirode u kulturu i opet natrag - koji redovito iznevjerava naša očekivanja, kao u radu Kate MIjatović - čini se da uvijek imamo posla s nečim nestvarnim, pomalo sablasnim. Možda ne prema oblikovanju, u smislu arhitekture i uređenja interijera, ali sasvim sigurno prema kontroli, istu količinu nepovjerenja imaju i radovi Maddalene Mauri i Nike Radić. U distopijskim projekcijama, najveći šok izaziva činjenica da se građane uhodi u njihovim stanovima i kućama. U Orwellovoj “1984.”, užas se totalitarizma ne pokazuje toliko mizerijom društvenog života koliko intruzijom državnog aparata u intimu glavnih junaka priče, Julie i Winstona. Ideja privatnog prostora namijenjenog stanovanju, naime, neodvojiva je od ideje ljudske slobode, a obje ih isprepletene možemo naći u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima (1948). 

Izmjena se privatnih prostora življenja s unutarnjim prostorima duše tako nameće kao pogodna reprezentacija ove izložbe. No, umjesto slike ruskih Matrjoški koje u vlastitoj unutrašnjosti ne kriju ništa drugo doli još jednu identičnu Matrjošku, tu bi alternaciju možda bolje predstavljala parafraza poznatog Camusovog paradoksa: čovjeka koji sjedi sam u svojoj sobi moramo zamisliti kao slobodnog.  (K. Štefančić)    

 

Maddalena Mauri je rođena u Rimu, a živi i radi u Viterbu. 2002. izlaže u Muzeju suvremene umjetnosti u Rimu, a  2008. joj izdavač Turan & Thesan izdaje knjigu „Crteži i karte Maddalene Mauri“. Bila je dugogodišnja suradnica Konfederacije radničkih sindikata u Italiji, za koju je radila postere i umjetničke instalacije, a u zbirci umjetnina Konfederacije radničkih sindikata nalazi joj se nekoliko radova. Bila je finalistica na nekoliko nagradnih natječaja u Italiji (Morlotti, Suzzara i Celeste umjetnička nagrada). Više na http://www.futuraproject.cz/en/karlin-studios/exhibitions/2009/maddalena-mauri-a-strictly-personal-story-68-3082009/

Kata Mijatović rođena je 1956. godine u Branjini, Hrvatska. Bavi se performansom i video radovima. Bila je članica neformalne umjetničke grupe Močvara (1988.-1991.), u kojoj su uz nju djelovali Zoran Pavelić, Ružica Zajec, Aleksandar Čalović i Zdenka Kner. Od 1998. sa svojim  partnerom Zoranom Pavelićem aktivno sudjeluje u organizaciji Baranjske likovne kolonije. Više na http://katamijatovic.mi2.hr/kata.htm

Nika Radić rođena je 1968. godine u Zagrebu, Hrvatska. Radi u mediju kiparstva i videa. U svom radu često problematizira pitanja prijenosa poruke, govorne i jezične, ali i umjetničke, te istražuje komunikaciju djela s publikom. Izlagala je na mnogim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Više na http://www.nikaradic.com/

Davor Sanvincenti rođen je u Kopru 1979. godine. Školovao se na Filozofskom fakultetu u Rijeci, odsjek za psihologiju; Europskom Institutu za Dizajn u Milanu, smjer interakcije na odsjeku vizualnih medija; Umjetničkoj akademiji Brera u Milanu, odsjek za multimediju i Elektro akustičnom informatičkom centru "Argon" u Milanu, oblikovanje zvuka i medijalno programiranje umjetničkih akcija. Izlaže od 2001. U posljednjih 5 godina 9 je puta nagrađivan za svoj rad. Više na http://www.messmatik.net/