15.09.2017. - 07.10.2017.

Privremeni susreti

Jasmina Cibic, Igor Eskinja, Petra Feriancova, Tina Gverović & Siniša Ilić, Vlatka Horvat, Marko Lulic, Damir Očko , Mladen Stropnik, Marko Tadic , Dino Zrnec & Nick Oberthaler

Kustosica: Branka Benčić

Apoteka - prostor za suvremenu umjetnost iz Vodnjana u višegodišnjem je razdoblju između 2014. i 2017. godine formirala programsku koncepciju oko istraživanja “privremenih susreta”. U tom je razdoblju realizirano desetak izložbi različitog formata i dinamike odvijanja, preispitujući upravo format izložbe, uvjete, mogućnosti i prakse izlaganja. Tako su se, u nedostatku većeg prostora za razvijanje kompleksnijih izložbenih formata, Privremeni susreti konstituirali kao “izložba u vremenu”, djelovali su kao labavo povezana cjelina i oblik intervencije, izložba koja se ne shvaća “kao fiksna i dovršena konstelacija”, već se iz etape u etapu, tijekom nekoliko mjeseci mijenja, pri čemu se svaka epizoda sagledava pojedinačno ili u kontinuitetu. Privremeni susreti bave se modelom i formatom izložbe kao načinom izlaganja, gramatikom i tipologijom “samostalne” i “grupne” izložbe, a kasnije su dobili i dodatnu koncepciju podnaslovljenu Ovo (ni)je muzej kojom Apoteka, kao korektiv postojećih institucija, pokušava artikulirati lokalni kontekst u kojem djeluje, vlastitu poziciju i strategiju organizacije u Istri.

Privremeni susreti usmjereni su na propitivanje prostornih odnosa i interakcija između objekata i subjekata, konceptualiziciju procedura, postupaka i odnosa unutar umjetničkog djela, sistema umjetnosti i galerijskog prostora, okupivši  umjetničke pozicije koje se dotiču pitanja (re)prezentacije i ´izlaganja´. Radovi ukazuju na napetosti između prostora, promatrača i promatranoga i susrećemo ih kao niz međuodnosa i pukotina isprepletenih u privremenoj okolini. Vidljivim čine ono nevidljivo, skriveno, ukazuju na "konstrukciju", demontažu, podsjećaju nas na privremeni i konstruirani karakter izložbe. Privremeni susreti na različite načine konceptualiziraju odnose unutar prostora umjetnosti, umjetničkog djela, sistema umjetnosti i institucionalnog konteksta.

Izložba okuplja niz umjetničkih pozicija i praksi, a radovi se realiziraju u različitim medijima poput videa, animacije, instalacije, objekta, prostorne intervencije, kolaža, fotografije. Sudjelovali su generacijski bliski umjetnici iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Austrije, Slovačke -  Igor Eškinja, Damir Očko, Vlatka Horvat, Tina Gverović, Siniša Ilić, Dino Zrnec, Nick Oberthaler, Jasmina Cibic, Mladen Stropnik, Marko Tadić, Petra Feriancova, Marko Lulić.... Izložba u galeriji Galženica želi ponovo sagledati niz izložbi iz programa Apoteke aktivirajući radove u novom kontekstu skupne izložbe; okupiti umjetničke radove, testirati ih i vidjeti kako djeluju i što govore dekontekstualizirani, izmješteni iz programskog okvira.

Preispitujući tvrdnju Jasquesa Rancierea iz Emancipiranog gledatelja -  "Gledatelj se nalazi naspram neke pojave, ne poznajući njen proces proizvodnje niti stvarnosti koja stoji iza nje”, izložba nastoji razlagati fiksne pozicije, kroz artikulaciju procedura i odnosa unutar umjetničkog djela i institucionalnog konteksta, čineći ih vidljivima i razumljivima oku promatrača. U tom smislu autorefleksivnost u radovima predstavljenih umjetnika referencijalno polje pronalazi u prostoru stvaranja ili funkcioniranja umjetničkog djela i umjetnosti kao sistema, a pažnja je usmjerena na prostor, objekte i umjetnički postupak, predstavljajući dimenziju kojom iskaz upozorava na situaciju, kontekst, subjekt vlastita iskazivanja ili vlastitu strukturu.

Što ostaje Vlatke Horvat progovara o procesu polaganog nestajanja i tragovima koji ostaju. Rad Što ostaje referira se sam na sebe, ukazujući na ono što se događa sa samim umjetničkim djelom, a možemo ga shvatiti kao hommage prostoru napuštene ljekarne, ukazujući na ono što je od njega (p)ostalo  - apoteka, prostor za suvremenu umjetnost.

Postavljajući fotografiju u dijalog sa izložbenim prostorom Igor Eškinja u ukazuje na mehanizme reprezentacije i recepcije, koji se nalaze u pozadini shvaćanja odnosa između slike i trodimenzionalnog prostora, izoštravajući našu percepciju. Rad Igora Eškinje karakteriziraju prostorne inervencije, jednostavni zahvati koji rezultiraju naoko kompleksnim strukturama, a temelje se na transferu između dvije i tri dimenzije, te nesigurnosti u predodžbu, nestabilnostima i napetostima između fizičke realnosti i osjetilne sfere, imaginacije, opažaja, materijalnosti i dematerijalizacije.

Kolaži Damira Očka obično nastaju na tragu središnjeg filmskog djela. Ako ih sagledamo samostalno kao formalne i konceptualne eksperimente primjećujemo tragove Očkove metodologije. Umjetnik istražuje sintaktičke i lingvističke perturbacije, međuodnose, distorzije. Lom na kojem se gradi (ili razlaže) misao o kolažu, predstavlja procjep u tkivu teksta. Provocira se lom u recepciji koji je analogan fragmentarnosti umjetničke tvorevine, koji razgrađuje fiksne konstelacije. Upravo se u mjestima poput rupa, procjepa ili zjevova formira značenje koje je ponekad nemoguće verbalno artikulirati.

Video Kameleon Tine Gverović i Siniše ilića nastao  je kao rezultat suradnje beogradskog Muzeja savremene umetnosti i Tate Modern iz Londona. Pri tom je  kontekst muzeja bio ključan za formiranje središnjeg narativa rada. Kameleon nastaje u dijalogu sa izložbenim prostorom i konstituirajući prostor koji se na različite načine fizički, metaforički i fenomenološki oslanja na pitanja i metodologiju izlaganja, spajajući koncept, konstrukciju i naraciju. Nizom uvježbanih radnji, raspršeni kolektiv izvođača prevodi stanja neuravnoteženosti, nesigurnosti i stalne promjene u performativni video. Trude se razumjeti prostor i predmete, kreću se, sastavljaju, iznova sklapaju i razvijaju koreografije vlastitih međuodnosa.

Zajednički radovi Nicka Oberthalera i Dina Zrneca na specifičan se način odnose s jedne strane prema slikarstvu i slici – kao mediju, objektu i institucionalnoj praksi, a sa druge prema izložbi i procesu izlaganja,  unutar proširenog polja slikarstva i prostornih odnosa koje radovi izvode, u okviru performativnosti usmjerene na postupke približavanja objektu, instalaciji, prostoru. Minimalističke provenijencije i konceptualnog usmjerenja, Dino Zrnec i Nick Oberthaler realiziraju radove kao proširenu praksu umjetničkog rada u ateljeu, kao dio procesa promišljanja mjesta gdje umjetnost nastaje i gdje se izlaže, kao i izmještanje tog procesa.

Umjetnički postupak Mladena Stropnika na tragu je minimalizma konceptualističke prakse, a njegova umjetnička gesta gradi se intervencijom u prostor svakodnevnog, bliskog i prepoznatljivog, a istovremeno začudnog i iščašenog, aludirajući na materijale, protokole ili procedure prisutne u naoko formalnih eksperimentima.

U svojem radu Petra Feriancova često intervenira u različite oblike arhiva – vernakularnih, privatnih, repozitorija sjećanja, uspostavljajući moguće oblike organizacije i interpretacije različitog materijala – pronađenih slika, fotografija, odbačenih, zaboravljenih predmeta ili pak predmeta iz prirode. Petra prisvaja pronađene fotografije iz izgubljenog privatnog albuma, tuđa sjećanja koja pažljivo prikuplja i čuva, čini to u suodnosu prema ljudskom životu, njihovom poviješću, postojanjem, trajanjem, preživanjavanjem, krhkošću, “arhivarskim impulsom” kroz vlastitu optiku specifičnim ekonomičnim izrazom, konceptualne provenijencije, postupcima ponavljanja, re-aranžiranja, reorganziranja.

Marka Lulića zanimaju mehanizmi prevođenja i transpozicije, premiještanja konteksta, procesi izmjene odnosa i izmještanja značenja. Objekte i prostore ispunjava posve novim značenjima pomoću pomaka u građi ili konceptu, na temelju formalnih aspekata i kulturnih i društvenih tema, a serija crteža koji se temelje na tekstu referira se na kontekst umjetničkog rada, izlaganja, institucija i sustava umjetnosti.

U filmu Paviljon (2015) Jasmine Cibic model arhitekture igra ključnu ulogu, dok film nastavlja interese umjetnice vezane za politiku reprezentacije. Narativ rada razvija se oko dva arhitektonska objekta, odnosno njihovih “nevidljivih ruševina”, a pripadaju kulturnom krajoliku europskog modernizma. Projektirani u bliskom razdoblju 1929. i 1927 –  to su nacionalni paviljon Kraljevine Jugoslavije za svjetsku izložbu u Barceloni, djelo srpskog modernističkog arhitekta Dragiše Brašovana, i nerealizirana kuća za Josephine Baker, Adolfa Loosa. Na tragu Loosovog “ornamenta i zločina” umjetnica konstruira i dekonstruira model arhitekture kao performativan čin u kojem se Jugoslavenski paviljon i kuća za Josephine Baker spajaju u jedinstven arhitektonski objekt. Film Paviljon predlaže arhitektonski model koji je istovremeno reprezentacija arhitekture, te upisuje potencijal i mogućnosti procesa izgradnje fizičke arhitekture i društvenog prostora, kao i uokviravanje predmeta želje.

Ovo (ni)je muzej, izložba Marka Tadića u Apoteci formirala se oko teme muzeja i praksi izlaganja. Tadićevi radovi iz ciklusa Table of Contents ili Accumulation of images from below nastaju kao kontinuitet interesa umjetnika za institucije umjetnosti. Tadićeve “akumulacije” slika i sadržaja predstavljaju različite oblike reprodukcije i rekonfiguracije muzejskih izložbenih postava, fragmentirane imaginarne prizore izložbi, zbriki i muzeja, njihovu aproprijaciju; predstavljaju fiktivna mjesta institucije umjetnosti. Izložbeni dispozitivi koje umjetnik angažira aparati su razlaganja i razotkrivanja usloženih konstelacija: prostora, arhitekture, izložbe, radova. Tadićeve makete muzeja, strukture za izlaganje ili projekcije mogu predstavljati metonimijski model arhitekture, kao mjesto upisivanja različitih ideja i pozicija. (Branka Benčić) 

---

Marko Tadić, rođen 1979. u Sisku. Živi i radi u Zagrebu.

Mladern Stropnik je rođen 1977. u Slovenj Gradecu. Živi i radi u Ljubljani.

Tina Gverović je rođena 1975. u Zagrebu. Živi i radi u Londonu i Dubrovniku.

Siniša Ilić je rođen 1977. u Beogradu. Živi i radi u Beogradu.

Dino Zrnec je rođen 1983. u Zagrebu. Živi i radi u Beču i Zagrebu.

Nick Oberthaler je rođen 1981. u Bad Ischlu (Austrija). Živi i radi u Beču.

Jasmina Cibic je rođena 1979. u Ljubljani. Živi i radi u Londonu.

Marko Lulić je rođen 1972. u Beču. Živi i radi u Beču.

Petra Feriancova je rođena 1977. u Bratislavi. Živi i radi u Bratislavi.

Damir Očko je rođen 1977. u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Vlatka Horvat je rođena 1974. u Čakovcu. Živi i radi u Londonu.

Igor Eškinja je rođen 1975. u Rijeci. Živi i radi u Rijeci.

---

Izložba je ostvarena sredstvima Grada Velike Gorice, Grada Pule i Ministarstva kulture RH.