27.11.2014. - 23.12.2014.

Retrogradni Merkur - animirane stvarnosti

Umjetnici: Brian Alfred, Aline Bouvy, Cliff Evans, eteam (Franziska Lamprecht, Hajoe Moderegger), Scott Gelber, John Gillis, Jan Nalevka i Karina Aguilera Skvirsky

Kustosi: Željka Himbele, William Heath

Tri ili četiri puta godišnje, planet Merkur kao da se kreće unatrag po svojoj orbiti kada se promatra sa Zemlje. Ova optička iluzija naziva se retrogradnim Merkurom. U popularnoj astrologiji, retrogradni Merkur označava intenzivna razdoblja u kojima se stvari odvijaju krivo, upućujući na potrebu za razmišljanjem i revizijom naših života. To je vrijeme za odvajanje od prošlosti i poduzimanje opreznih koraka unaprijed. Nagađa se da je Merkurov ciklus uzrok velikih promjena smjera kretanja društva; dajući nam priliku da se razvijamo kao ljudi, da podižemo kritičku svijest, te da možda učinimo korak prema radikalnoj promjeni.

Izložba Retrogradni Merkur:animirane stvarnosti predstavlja međunarodni izbor umjetnika koji rade na području video-animacije, i koji u fokusu svog umjetničkog rada postavljaju pitanja o budućnosti. Prisvajajući slike iz popularne kulture, filma, novina, tabloida i modnih časopisa, s interneta i televizije, umjetnici manipuliraju izvornim materijalima kroz niz estetskih pristupa i tehnika montaže koje nas navode na razmišljanje o našoj kulturi zasićenoj masovnim medijima. Materijalnost animacije dopušta izravnavanje, kolažiranje, redukciju i apstrakciju prisvojenog materijala, omogućujući apsurdnosti suvremenog života da se pojedinačno i jasno istakne. Prikazani radovi kao da podrhtavaju od sveprisutnog osjećaja tjeskobe, svojevrsne anksiozne energije koja zahtijeva da razmotrimo trenutačne puteve i politike kojima smo dopustili da govore u naše ime. Animacije se bave kompleksnim temama, dotičući se kulture spektakla, ekscesivne potrošnje, gospodarstva i odnosa moći u eri globalizacije i međusobne povezanosti, te razotkrivaju opčinjenost umjetnika suvremenom kulturom, društvom i politikom, ali i njihovom kritikom.

Na praznim zaslonima "Urote" (Conspiracy, 2005.) Briana Alfreda, nepoznati centralizirani obavještajni kontrolni centar prikuplja i odašilje koordinate usprkos njegovim odsutnim zaposlenicima. Nizovi podataka putuju radijskim valovima dok slušalice u kontrolnom tornju zračnog prometa prenose objave; no što se točno odvija tijekom tog automatiziranog bdijenja? Nadzor je hitac koji je odjeknuo današnjim svijetom; on je gotovo doslovce sveprisutna matrica koja okružuje globus i koju održavaju nacionalne vlade i globalne korporacije, kao što su pokazali dokumenti objavljeni na WikiLeaksu. Širenje prizora na beskrajan niz zaslona, te okretanje uredskog stolca pomiču nas na nepoznatu udaljenost dok obrisi grada i zračni snimci ruralnih krajolika dolaze u okvir zaslona. Alfredovi plošno izvedeni prikazi mjesta izazivaju jezovit osjećaj; sve se doima poznatim, ostavljajući gledateljima dovoljno prostora da pronađu svoj vlastiti déjà vu. S vremena na vrijeme, dani su nam precizni narativni momenti kada se u fokusu pojavljuju zemljovidi, drhtavi snimci nuklearnih oznaka sugeriraju ekološku opasnost, ili se u kadru pojavljuje američka zastava kako bi dala kontekst velikoj skupini transparenata koji se mehanički dižu i spuštaju tijekom protesta. Ovaj psihološki video portret SAD-a, stvoren prije devet godina, doima se gotovo proročanskim s obzirom na to kojom brzinom Alfred precizno identificira trenutačne američke nacionalne preokupacije jednostavno uklanjajući ljudski lik i ogoljujući aktivnosti koje nas noću drže budnima.

"Venusia" (Venusia, 2007.), nazvana po drevnom grčkom gradu posvećenom božici Afroditi, je video-animacija koja istražuje kult ljepote, a gotovo u cijelosti se sastoji od dijelova tijela precizno isječenih sa stranica modnih časopisa, raskošnih privjesaka u metalnim tonovima i ukrašenih broševa iz baršunastih kutija oglašivačkih kampanja. Postavljajući modne stranice u kontrast s prostranom maglovitom galaksijom uzvišenog kozmosa, Bouvy i Gillis montiraju brzopoteznu seriju ženskih profila nalik modelima (svako lice jednostavno zauzima po jednu ćeliju u tom stop motion pokretu) koji gutaju nisku svjetlucavih bisera koji padaju s nebesa. Specifična repetitivna glazbena podloga naglašava ženskog idola nalik robotu; on se uzdiže i dominira čudnim enigmatičnim plesom slomljenih figura, koji se opire gravitaciji. Ruke sa završnim slojem manikure klanjaju se do stopala idola space noira dok panteon ukrašenih broševa u obliku kukaca, rascvjetanih biljaka i darova u vidu ukrasa biva položen u podnožju hrama ljepote. Bouvy i Gillis opčinjeni su prikazima tijela i konceptima ljepote duboko uronjenima u današnju popularnu kulturu. Video je nastao pod utjecajem francuskog stilista i fotografa Sergea Lutensa, vjerojatno najbolje poznatog po svojoj umjetničkoj režiji i fotografiji iz 1980-ih za japansku kozmetičku kompaniju Shiseido, no također se oslanja na futurističke i sablasne nadrealističke slike.

"Prim limit" (Prim Limit, 2009.) eteama je poetička meditacija stvorena iz materijala prikupljenih tijekom jednogodišnjeg projekta ovog umjetničkog para održanog u Second Lifeu - internetskoj trodimenzionalnoj virtualnoj socijalnoj mreži. Ondje je ovaj umjetnički tandem stekao parcelu zemlje i otvorio javno odlagalište smeća na otvorenom, na koje su igrači Second Lifea mogli odlagati svoj otpad. Projekt eteama bio je usredotočen na ono što je bilo odbačeno u Second Lifeu, na ono što se događalo s tim predmetima nakon što ih više nitko nije htio, te na stav igrača prema otpadu. Tijekom godine, umjetnici su nadzirali odlagalište, njegove neprestane promjene, te iskustva i interakciju avatara unutar njega. Svojim sporim i ponavljajućim ritmom video prati avatare koji upravljaju odlagalištem i bilježi aktivnosti koje se odvijaju na njemu, kao i povremene posjetitelje. Rad prate pripovijedanje jednoga od avatara, glazbeni uzorci, kao i citati iz "Kraja igre" Samuela Becketta, s televizije i iz filmova poput "Twin Peaksa", "Sin Citya" i "Gospodara prstenova". Stvarajući atmosferu praznine, uhvaćenosti u klopku i propadanja, "Prim Limit" bilježi ljudske aspekte i intimne interakcije u ovom čudnom svijetu za koji se, umjesto modela idealne utopije, ispostavlja da je samo još jedna iteracija života kojim rukovodi načelo "potroši i odbaci".

"Građanin: vuk i dadilja" (Citizen: The Wolf and The Nanny, 2009.) Cliffa Evansa prikazuje svemir u kojem se vizije sadašnjosti, prošlosti i budućnosti isprepliću u kružnoj pripovijesti. Video započinje i završava prikazom uže obitelji u uzvišenoj, utopijskoj i plodnoj dolini, suočenoj s futurističkom, gotovo mesijanskom vizijom. Evans nezasitno filtrira internet, koristeći kao uzorke zadivljujuću količinu aluzija na suvremenu vizualnu kulturu, organizirajući okruženja naseljena nepomičnim slikama ljudi otrgnutih iz originalnog trenutka u kojem su bili fotografirani, dok su njihovi pokreti zamrznuti u vremenu i prostoru. Animacija obiluje mučnim metaforama; vuk je motiv koji se ponavlja nekoliko puta i može ga se promatrati kao slobodnog igrača jednako kao i provokatora opasnosti, tame i nasilja, dok lik dadilje ukazuje na pripitomljenost, sigurnost i red. Projektili prolijeću iznad glava likova dadilja u trku kao u nekoj apokaliptičnoj viziji, dok policajci, vojnici i navijačice naseljavaju zanimljivu, steriliziranu i samodovoljnu svemirsku postaju. Logotipi korporacija koji se vrte poput sjajećih mandala i reklamni slogani doprinose histeričnom izgledu te zamrznute procesije. Ako Alfred postiže svojevrsnu jasnoću uklanjanjem svih likova iz svoje pripovijesti, Evans promatra drugu stranu novčića, stvarajući prenapučen svijet koji je neugodno precizan kao rezultat gustih, agresivnih jukstapozicija.

U Evansovom videu "Kampiranje kod kuće", (Camping at Home, 2011.), neprestani dijagonalni brišući pokret kamere slijedi građevinske dizalice nalik kukcima koje vise s neba poput repova škorpiona i bagere koji pomiču zemlju i usijecaju duboke usjeke u tlu. Umjetnik ljušti sloj po sloj izrazito složenog alegorijskog portreta gospodarstva Sjedinjenih Država, ali i globalnog ekonomskog poretka dok se kriza na tržištu nekretnina, nakon nedavnog sloma, nastavlja. Vlasnici nekretnina nastavljaju se boriti protiv zapljene nekretnina pod hipotekom, dok složene sudske rasprave o regularnosti koje okružuju grabežljive prakse iznajmljivanja domova i skandali vezani uz kamatne stope LIBOR-a razotkrivaju sustavnu korupciju koja je usmjerila stisak krize na naše osnovne ljudske potrebe. Gradilišta nekretnina brzo se šire i gutaju pastoralne brežuljke, a mjestimične nakupine šatora naglašavaju sve veći jaz u gospodarskoj nejednakosti. Godine 2012., šator je postao duboko ispolitiziran tijekom aktivnosti građanskog pokreta "Okupirajmo Wall Street", komplicirajući uobičajenu simboliku tog arhitektonskog oblika namijenjenog odmoru i dokolici. Nevjerojatno dugi vojni konvoji i obiteljske limuzine iz razdoblja 1950-ih koje vuku kamp kućice prolaze vjetrovitim cestovnim panoramama, povezujući mnoštvo motiva koji se nalaze između stabilnosti i nestabilnosti.

Animacija Jana Nalevke "Konačno odbrojavanje" (Final Countdown, 2004.) jednostavno preispituje svijet suvremene potrošnje. Izvađeni iz reklamnih letaka supermarketa, proizvodi s cijenama vrte se iznad crne pozadine poput odjavne špice filma. Iako konverzija valute iz britanske funte u hrvatsku kunu zahtijeva ponešto mentalne matematike, sami su proizvodi zanimljivo bliski: njihov je konvencionalni jezik već globalno prepoznatljiv, zahvaljujući neprestanoj oglašivačkoj prisutnost u masovnim medijima. Osim toga, video poziva na razmišljanje o tome kako su tijekom proteklog desetljeća inflacija i sve veće cijene hrane postali naša glavna briga koja okružuje suvremene opskrbne lance. Smjerna glazbena podloga pridružena je tom obilju tekstualnih podataka – klasična kompozicija kinematskog ugođaja, može se doživjeti kao rekvijem našem društvu hiper-konzumerizma.

"L.A. Gear ili: nevjerojatan otpad" (L.A. Gear or: Improbable Waste, 2012.) Scotta Gelbera predstavlja hermetički digitalni prostor, riznicu predmeta izvučenih iz carstva video igara i kompjuterski generiranih specijalnih efekata. Postavljena u kontrast s animiranim ekvivalentom klasične fotografske pozadine, gravitacija se mlohavo napreže u tom praznom prostoru potrošačkih rekvizita, kovitlajući se u svojevrsnom post-ljudskom plesu smrti. Inventar slika doima se kaotično nepovezanim, ali zbirno one funkcioniraju poput prizora suvremenih simbola obožavanja. Klišeizirana stabla palmi uokviruju ništavilo bez obzora dok se limenke Red Bulla razlijevaju iz nemoguće dugog Hummera, a sve to je prikazano u raznobojnoj paleti boja Lise Frank. Porsche, pak, u sjećanje priziva američki prosperitet iz kasnih 1980-ih, dok sportska oprema naglašava izdrživost i sportsku mišićavost. Prikazivanjem glave dinosaura i likova vanzemaljaca, umjetnik ukazuje na kontekst izvan prošlosti i budućnosti ljudske rase. U drugom dijelu videa, mnogo agresivnija i abrazivnija glazbena pozadina naglašava divlje slike pušaka i sliku mrtvačkog lijesa. U nekoliko trenutaka videa, Gelber umeće duhovne slike poput bljesaka svjetlosti ili raspela, međutim, ti motivi više ukazuju na obožavanje predmeta u našoj suvremenoj potrošačkoj kulturi nego što nude bilo kakvu vrstu kontemplacije i spasenja.

U svojoj animaciji "El Espectáculo" (El Espectáculo, 2007.), Karina Aguilera Skvirsky koristi isječke snimljene na suđenjima poznatim osobama i u talk showovima, aranžirajući ih u bizarne i kakofonijske paradne kompozicije. Animacijskim tehnikama, likovi poput Michaela Jacksona, Marthe Stewart, O. J. Simpsona i Winone Ryder umnoženi su tako da formiraju manje bojne. Izmaknuti iz svog originalnog konteksta i stavljeni u marionetski položaj, oni sinkrono izvode ponavljajuće geste, koje, prema riječima umjetnice, "podsjećaju na koreografiju vojnih marševa istovremeno se referirajući na filmske ekstravagancije Busby Berkeleya". U svojim animiranim video-filmovima, Skvirsky naglašava sličnosti između kompleksa zabavnih/informativnih medija, zatvorskog kompleksa i vojno-industrijskog kompleksa – tri najjače industrije u Americi danas. Logotipi informativnih franšiza Fox, CNN i MSNBC reducirani su na igrice Pong i Asteroidi, smanjujući tako podjelu na zabavu i informativni program. Glazbenu pozadinu – koja određuje koreografiju prikazanih likova – tvori raspon od brodvejskih mjuzikala, limene glazbe, komentara iz tabloida, zvukova vatrometa i zvuka poluautomatskih pušaka. Svi oni zajednički kreiraju bizaran prostor između industrije zabave i industrije rata.(Željka Himbele, William Heath)