22.04.2015. - 31.05.2015.

Svako drvo stoji i misli

Jan Chudy, F.F. Coppola, Boris Cvjetanović, Darija Čičmir, Gradski muzej Virovitica, Ivan Ivanković, Ines Kotarac, D.H. Lawrence, Barbara Loden, Sara Malić, Hana Miletić, Ema Muža, Muzej Turopolja, Muzej grada Koprivnice, Vesna Parun, Barbara Radelja, Andrea Resner, Luka Rolak, Davor Sanvincenti, Martin Scorsese, Tamara Sertić, Sv. Ambrozije, Mladen Šutej, Zlatan Vehabović, Davor Vrankić, Magdalena Vuković 

Pod krovnim nazivom “UM – unutarnji muzej” krije se niz izložaba od kojih je prva posvećena fenomenu samoće. Čovjek je, slažu se gotovo sve društvene i prirodne znanosti, prije svega društveno biće. Socijalna interakcija u velikom dijelu određuje njegov karakter, njegovo djelovanje, njegove moralne vrijednosti. Od prvih kontakata s roditeljima ili skrbnicima, preko prvih prilagođavanja okolini (škola), do svrhovite participacije u zajednici, intersubjektivni odnosi ključni su za normalan razvoj čovjeka.Učenje jezika, otkrivanje društvenih obrazaca ponašanja, suosjećanje, inteligencija itd. samo su neka od svojstava koje doživljavamo pozitivnima i automatski povezujemo s društvenošću. Nasuprot tome, većinu devijacija u razvoju čovjeka od djeteta do odgovornog društvenog subjekta povezujemo s izostankom ili manjkom socijalizacije. Popularna kultura, poslovično sklona pojednostavljenju, tako ljude koji preferiraju samoću prikazuje kao čudake s klasnih, zemljopisnih, etičkih ili estetičkih rubova društva.

Sociolozi i filozofi tvrde da je subjektivacija – prihvaćanje određenih tehnika u procesu postajanja subjektom – ipak nezamisliva bez neke vrste distance od društva, neke vrste autonomije. Biti subjekt znači raspolagati svojim postupcima, biti samostalan u donošenju odluka. Spremnost da se odgovara za svoje postupke podrazumijeva poseban odnos prema sebi i prema drugima. “Ja” je Drugi i Drugi je “ja” – tako glasi formula subjektivacije i u njoj se možda bolje nego igdje oslikava dijalektika odnosa između samoće – “ja” kao jedinstvena pojava, i zajednice – skupine ljudi koji dijele zajedničko podrijetlo, obilježja, interese itd.

Za svaku zajednicu, samoća je suspektna pojava. I dok se u okvirima predmodernih društava za svakog ‘otpadnika’ ili ‘otpadnicu’ uvijek pronašlo neko više-manje sigurno mjesto, neka svrha, u modernom društvu čini se da ništa osim krivičnog zakona i medicinske znanosti ne regulira taj fenomen. Samoća je tako nusprodukt modernog društva, svojevrsni subjektivacijski višak koji teško nalazi svoje mjesto na sve fluidnijoj karti društva. Ipak, u okviru ratnih ili kolonijalnih osvajanja, u okviru znanosti ili umjetnosti, ona ne samo da se podnosi, nego ju se i slavi, čak i kada je riječ o psihološkim ili društvenim krajnostima. U tim trenucima, taj moderni, plutajući subjekt biva prepoznat kao ratnik, avanturist, predvodnik, umjetnik, genijalac, izumitelj. Jer što je na pozadini kolektivnog imaginarija upečatljiviji prizor od stereotipne figure usamljenog ratnika-stoika, figure asocijalnog umjetnika ili figure znanstvenika-čudaka?

Hrvatski jezik, a čini se da bitno drugačije nije ni s drugim indoeuropskim jezicima, u osnovi razlikuje dvije vrste ovog fenomena: samoću i usamljenost. Premda je u oba slučaja riječ o svojevrsnoj distanci od društva, imenici ‘usamljenost’ pripala je zadaća da označi onaj tužniji dio te odvojenosti. Za razliku od samoće koja može biti dobrovoljna, plodotvorna, pa i sretna, usamljenost nekako više upućuje na vanjske čimbenike, na ekonomske i povijesne procese koji određuju način na koji živimo. Na žalost, aktualna gospodarska kriza sve više naglašava taj aspekt samoće, pa figura beskućnika postaje globalno prepoznatljiv znak odbačenosti i izolacije.  

Umjetnost je već stoljećima primarni okoliš samoće. Bilo da je utočište kontemplaciji i koncentraciji, bilo da je tema prikazivanja, trenutak u kojem se čovjek osjeti izoliranim u određenoj zajednici, u kojem se iz ovog ili onog razloga osjeti samim i trenutak u kojem se u potrazi za razumijevanjem okreće umjetnosti gotovo da se poklapaju. Međutim, nije samo umjetnički sadržaj kultivirao ljudsku sklonost samoći. Od medija tiskane knjige, koji nas kao čitače izdvaja iz društva, preko kinodvorane, čiji nas mrak osamljuje i fiksira na priču, do isijavajućeg svjetla kompjutorskih ili telefonskih zaslona – sve su te društvene pojave oblikovale kulturu individualizma i samoće.

Premda polazište za organizaciju izložbe posvećene samoći leži u umjetnosti, želja nam je ukazati i na druga područja na kojima se ovaj fenomen javlja. Kreirati jednu intertekstualnu i intermedijalnu mrežu, jedan okoliš u kojem će fenomen samoće biti lakše promatrati, pratiti i interpretirati, to je cilj ove izložbe i bloga koji ju prati.

Redovnička izolacija obilježena radom, postom i molitvom drugačija je vrsta samovanja od struje svijesti usamljenog šetača. Razlozi za povlačenje iz svijeta su brojni – spoznajni, mentalni, rekreacijski itd. – no načini njihove provedbe bitno se razlikuju. Upoznajmo ih!(K. Štefančić)