29.04.2014. - 01.06.2014.

Tomislav Buntak, Ogledalo pustolovine

Jedno od svojstava umjetnosti je da stvara vlastite svjetove. Čak i onda kada se umjetnost otvoreno referira na stvarnost, onda kada u umjetničkom djelu prepoznajemo motive i pojave iz stvarnog života, kada nam se čini da umjetnost govori o našem iskustvu, ne smijemo zaboraviti da je na kraju riječ o plodu imaginacije koji se ravna vlastitim pravilima. Slikarstvo Tomislava Buntaka jedan je od primjera takve vrste umjetnosti. Magični realizam, fantastika, znanstvena fantastika, avanturizam, eskapizam – samo su neki od naziva koji nam mogu biti od pomoći u pokušaju da ovu izložbu smjestimo na vlastitu umjetničku mapu.

U nekom vrlo sažetom rezimeu dosadašnjeg Buntakovog rada trebalo bi naglasiti dvije stvari. Prvo, malo je tko u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti na tako samosvojan način reinterpretirao tradiciju sakralne umjetnosti. Služeći se imaginarijem popularne kulture u prikazivanju kršćanskih tema i motiva, Buntak je pokazao da u umjetničkom prikazivanju dogma baš i nije od velike koristi.

Drugo, u ekskluzivnoj povijesti, i ne samo hrvatske suvremene umjetnosti, možda nitko tako dosljedno, gotovo programski jasno, nije motiv eskapizma postavio za temu svoga rada. Lišavajući ga stigme manje vrijednosti, Buntak je, navodno, inferiorno područje kulture kojim dominiraju strip i žanrovska književnost i film bez pardona pridružio tradiciji takozvane visoke kulture, bilo da je riječ o povijesti umjetnosti (slikarstva), suvremenoj umjetnosti ili religiji.

Tomislav Buntak rođen je 24. travnja 1971. godine u Zagrebu. Godine 1997. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Miroslava Šuteja. Od 2010. godine docent je na Slikarskoj katedri Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama, među kojima izdvajamo one u Galeriji Galženica, Velika Gorica, 2000., Galeriji Miroslav Kraljević, Zagreb, 2004., u MOMA-i P.S.1, New York, 2005., u Tokyo Wonder Site (TWS), Tokyo, 2008., Umjetničkom paviljonu, Zagreb, 2008., i u Spinnereiu, Leipzig, 2012. Dobitnik je niza nagrada među kojima izdvajamo Nagradu Međunarodnog udruženja likovnih kritičara na 39. Zagrebačkom salonu (2005), Nagradu Kabineta grafike HAZU na 4. trijenalu crteža (2008) i Nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu u 2008. (2009).
U izdanju Frakture iz Zagreba, 2012. je o njegovom radu objavljena monografska knjiga.

---

Izložba novog ciklusa slika Tomislava Buntaka događa se u jeku obnovljene konfrontacije dviju struja unutar domaće likovne scene što proizlazi iz suprotstavljenih shvaćanja suštine umjetničke prakse u odnosu prema umjetničkom objektu. Možda je potrebno podsjetiti da je cijelo stoljeće proteklo u premetanju ove problematike, te da je avangardistička usmjerenost na umjetnički čin, shvaćanje umjetnosti kao mentalnog procesa i izražavanje stava više nego postizanje normiranog estetskog rezultata, uz kontaminaciju umjetničkih disciplina i interdisciplinarnost, nove tehnologije i multimedijalnost, naposljetku uključena u kolotečinu umjetničke scene. Tradicionalisti, pak, osjećajući se produžetkom one duge linije evolucije umjetničkog posredovanja čovjekovog doživljaja stvarnosti koji je od Lascauxa na ovamo uvijek konkretiziran u objekt, te, zapravo, stvaranja cijele jedne paralelne stvarnosti zasnovane na razvoju estetskih postulata, osjećali su se pomalo zapostavljeni i potisnuti na marginu događanja, kako zbog svoje posvećenosti tradicionalnim likovnim disciplinama, tako i radi siline gomilanja 'novuma' u konstrukciji sustava suvremenog vizualnog stvaralaštva. Ipak, činjenica je da stvaranje u inačicama tradicionalne likovne discipline uistinu nikad nije niti prestalo biti najpodržavanija grana umjetničkog stvaralaštva. I premda slikarstvo i tradicionalne umjetničke discipline današnjice možda nisu uvijek intelektualno najintrigantnije, tržište umjetnina, bilo legalno ili ono naše sivo, te po svojoj prirodi imanentno konzervativne kulturne institucije u cjelini, uvijek su im bili naklonjeniji. Možda do današnje polemike ne bi niti došlo da u našoj sredini uvelike kritizirani Muzej suvremene umjetnosti ipak nije nešto življi od svog modernističkog pandana Moderne galerije, odnosno, da među njima postoji razvijen kulturološki dijalog

Upravo uspješna karijera Tomislava Buntaka, jednog od najeksponiranijih slikara svoje generacije koji je pritom neortodoksnim pristupom mediju, u rasponu od umjetničke knjige do murala, često znao zaintrigirati i profesionalce inače nezainteresirane za tradicionalne idiome, može poslužiti kao odličan primjer koji potvrđuje moju tezu. Njegova se karijera slikara koji se na umjetničkoj sceni pojavio početkom devedesetih godina koje je uz naš rat obilježio i globalni teorijsko-kritičarski diskurs o smrti slikarstva, neometano preko kritički hvaljenih rezultata i visoke medijske vidljivosti razvijala do sadašnje razine njegovog društvenog utjecaja. Buntak se naposljetku, unatoč svom habitusu mirnog obiteljskog čovjeka, kao član Upravnog odbora HDLU čije su programske strategije organizacijom Bijenala hrvatskog slikarstva i izborom koncepta 32. salona mladih i prouzročile sadašnje komešanje, vrlo uspješno prihvatio i njihove javne obrane. No, izvan njegove javne funkcije kulturnog djelatnika, temelj Buntakovog svekolikog utjecaja unutar diskursa domaćeg kulturnog života zasnovan je na osobitoj, duboko individualnoj formuli izraza po kojoj se njegovo slikarstvo ne može podvesti ni pod koji umjetnički trend, niti generirati iz bilo koje slikarske paradigme koja bi mu kronološki, koncepcijski ili ideološki mogla prethoditi. U odnosu na geografsko i kulturološko okruženje, Buntakovo je stvaralaštvo, za razliku od njegove intelektualne otvorenosti, u potpunosti autistično i stoga teško svedivo u gabarite bilo kakvih razina indeksacije ili kategorizacije. No, zato se može postaviti teza da je Buntakovo figurativno slikarstvo izrazite narativnosti i neke nadrealne izmještenosti u imaginarne svjetove, još tijekom devedesetih najavilo val mladih slikara koji se počeo uzdizati negdje 2005. godine, da bi svojom masovnošću danas praktično uzdrmao stratificirane odnose različitih umjetničkih grupacija.

Ipak, Buntak se temeljito razlikuje i od mlađeg naraštaja slikara. On nije opterećen metijerskim savršenstvom, niti formalnom preciznošću, niti stilskom prepoznatljivošću. Zapravo, kod njega izvan samog procesa slikanja ne postoji nikakva druga kalkulacija i ta činjenica vjerojatno generira izrazitu svježinu njegovih slika, njihovu izvornost i neponovljivost, te naposljetku i nemogućnost da njihovu sirovu snagu smjestimo u neke stilske gabarite. Teško je odrediti i kojim se formalnim problemom Buntak uopće bavi. On paralelno producira nekoliko inačica potpuno različitih likovnih postupaka, koje publici predstavlja potpuno odvojeno. Kad ne bi postojala donekle poveziva tipologija likova koji migriraju kroz njegovo cjelokupno stvaralaštvo, po pristupu metodi izvedbe moglo bi se pomisliti da je riječ o nekoliko različitih umjetnika, pa čak i nekoliko različitih slikara.

Izložba u Galeriji Galženica fokusirana je na slikarsku metodu koju već dugo nismo imali prilike vidjeti u Buntakovim javnim nastupima. Riječ je o kompozicijama izrazito bogatima likovima, sazdanima od niza scena koje se bez međusobno naglašene povezanosti gomilaju u pejzažu suženog perspektivnog prikaza, od prvog plana na dnu slike, pa sve prema posljednjem prizoru na njenom vrhu. Sumarno, scene kao da predstavljaju vrhunce ili posebno privlačne prizore kompleksne naracije koju nam kompozicija sugerira. Slike se stoga u svom djelovanju doimaju poput filmskih plakata ili ilustracija na ovicima knjiga, koji potencijalnom čitatelju/posjetitelju dočaravaju uzbudljivu radnju koja se odvija među koricama knjige ili proživljava u tami auditorija. Možda slučajno, ali jedina klasična kompozicija ciklusa – slika para u interijeru - predstavlja nam Šeherezadu koja se priprema za večernji ritual pripovijedanja. Iako glave pokrivene velom, Šeherezada nam pokazuje svoje nago, sočno tijelo ističući erotski podtekst izvornog štiva, ali i štimung cijelog opusa. Uistinu, riječ je o najsenzualnijim slikama koje su do sada izašle iz Buntakovog kista. Njegove poslovično dugonoge i dugokose ljepotice lješkare u plićaku (neke od njih u pozama dostojnim erotskih magazina) ili se odmaraju na tlu i stijenama koje još i noću isijavaju tijekom dana upijenu toplinu. Na slikama su u drugom planu i njihovi muški pandani, ali još češće muškarci u bijelim odijelima, istraživači dalekih krajeva, agenti multinacionalnih društava, pustolovi i avanturisti pred kojima se otvaraju horizonti djevičanskih krajobraza kakvih u suvremenoj civilizaciji opterećenoj ekološkom krizom ima još samo u avanturističkoj literaturi i kinematografiji. Na slikama se rame uz rame pojavljuje taj međuovisni adolescentski dvojac, mitski junak, ovdje Corto Maltese, karizmatični strip heroj Huga Pratta, i sam autor kao dječak koji u bilježnicu unosi skice i to možda upravo neke od onih koje su ovom prilikom iskoračile u svijet zrelog slikarstva.

Vraćajući se na temu pripovijedanja i Šeherezade, ciklus je spontano podijeljen na dnevni i noćni pol. Dnevni rasvijetljene game, vedar i dinamičan, a noćni zagasit u tonu, senzualniji po ozračju i metijeru. Ova jasna podjela ciklusa i svijest o pretakanju dana u noć, svjesnog u podsvjesno, fikcije u realnost i natrag, osim očite kozmičke simbolike, ukazuje i na autorovu vrlinu podjednakog vrednovanja svega što se događa pod nebeskim svodom, svih kulturoloških predložaka, motiva visoke i popularne kulture, scena iz literature, svakodnevnice ili snova. Svi oni koji poznaju Buntakov modus operandi, znaju za blokove skica i njegovu navadu da u svakom mogućem trenutku crta prizor koji ga je zaokupio bilo kao scena koja se odvija u tom trenutku, bilo kao formalna vježba neke zahtjevnije poze, detalja, situacije. Buntakove kompozicije najčešće nastaju kao kolažiranje ovih skica, pa se motivi često prenose iz djela u djelo, iz ciklusa u ciklus, uvijek uključeni u neki nov prizor ili priču. Sklonost autoreferencijalnosti, kulturološkim predlošcima preuzetima iz globalnog repertoara vizualnih predodžbi te fotografskom posredovanju prizora iz stvarnog života, Buntaka čini pravim postmodernističkim umjetnikom, a isto se može ustvrditi i za stilska obilježja njegovog stvaralaštva. Njegov idiom najbliži je pučkom slikarstvu, njegovoj plošnosti, neujednačenom stilskom tretmanu dijelova slike, svježini, šarmu i izravnosti. Umjetnost je to čija se svrha iscrpljuje u neprekidno obnavljajućem užitku stvaranja, rada u materijalu, njegovoj boji, mirisu i teksturi. I taj se užitak kao životna sila prenosi na gledatelje dok pogled vrluda da upije, a misao da obuhvati cjelokupno vizualno bogatstvo svake od pojedinih slika. Na stranu rasprave i svađe, treba li od stvaralaštva tražiti nešto više, u kojoj god nam se formi ono ukazivalo? (Branko Franceschi)