14.04.2015. - 14.04.2015.

UM - unutarnji muzej

Izložbeni projekt Unutarnji muzej počiva na nekoliko premisa. Najprije na činjenici da suvremena umjetnost za svoj nastanak i svoju recepciju ne treba tradiciju, da nije nužno poznavati povijest umjetnosti da bi se na neki način stupilo u komunikaciju s umjetničkim djelom. Suvremena umjetnost nije suvremena samo zato što nastaje u sadašnjem trenutku, nego zato što slobodno prisvaja i koristi neumjetnička društvena područja (politiku, ekonomiju, sport itd.) s ciljem povećanja vlastite vidljivosti. Gledajući iz te perspektive, muzej nije nužna postaja u kružnom toku suvremene umjetničke produkcije i recepcije. Po procjeni Petera Weibela, austrijskog umjetnika i direktora Centra za umjetnost i medije u Karlsruheu, samo je oko 7% umjetnina nastalih u 20. stoljeću završilo u muzejskim depoima i time steklo status kulturne baštine. Situacija ni danas nije bitno drugačija. Čini se da umjetnosti ne preostaje ništa drugo doli borba za časoviti trenutak (medijske) pozornosti.

Ne samo da je početkom 20. stoljeća izgubila auru originalnosti, nego je u uvjetima kasnokapitalističke kulturne hiperprodukcije umjetnost izgubila i auru reprezentativnosti. Sa svojim instalacijama, akcijama i performansima, možda, nijedna druga kulturna djelatnost nije tako manifestno uronjena u svakodnevni život kao što je to slučaj sa suvremenom umjetnošću. No, u svijetu koji počiva na brzini komunikacije, to može biti samo prednost.

Drugo uporište ovog projekta leži u sve izraženijem procesu muzealizacije svakodnevne kulture. Zahvaljujući promjeni tehnološke paradigme – digitalizacija, pojava osobnog računala, interneta, mobitela itd. – danas smo u mogućnosti zabilježiti, pohraniti i prezentirati puno veći broj društvenih događanja nego što je to bilo moguće u okviru tradicionalne strukture arhiva, knjižnice, muzeja i slično. Mrežna stranica Galerije Galženica, tako primjerice, ne nudi samo informacije o nadolazećim događajima, nije samo sredstvo oglašavanja, nego je, također, i arhiv 35-godišnjih aktivnosti, odnosno mjesto javne prezentacije umjetničke zbirke. Svaka je muzejska zbirka, zapravo, baza podataka i obratno, i svaki je postav izložbe, pa i samostalne umjetničke izložbe, činjenje baze podataka vidljivom na određeni način.

Na pozadini ulaska suvremene umjetnosti u svakodnevnu, a sve češće i u popularnu kulturu – recentni primjeri izložaba Marine Abramović i Björk u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti dobra su ilustracija tog procesa – te trenda muzealizacije svakodnevnog života, iscrtava se jedan paradoksalan oblik demokratizacije kulture u čijem središtu ne stoji ideja jednakosti, nego brojnosti – publike, događaja, artefakata, informacija, lajkova. Međutim, više od problema kvantifikacije, u okviru Unutarnjeg muzeja zanimala nas je tendencija brisanja institucionalnih granica, blaga, ali ustrajna rekonfiguracija muzejsko-galerijskog polja u čijoj matici je opet zanimljivo sudjelovati. Stoga nam se učinilo sasvim “prirodnim” organizirati izložbu na kojoj bi, navodno nerazumljivi i problematični, radovi suvremenih likovnih umjetnika bili pokazani uz predmete i fenomene koji pripadaju svakodnevnoj, navodno banalnoj, kulturi, a sve njih opet uz predmete iz zbirki hrvatskih muzeja.

Možda najveći izazov ovog projekta leži u pristupu izložbi kao osobitom mediju. Ponajprije zahvaljujući modernističkom mitu o cjelovitosti umjetničkog djela, fenomen je izložbenog medija, osobito u slučaju samostalnih umjetničkih izložaba, često padao u drugi plan. U klasičnom muzejskom kontekstu, pak, svijest se o izložbi kao specifičnom komunikacijskom sredstvu, u kojem je gledatelj – za razliku od kazališne, filmske ili plesne publike – najpokretniji, najslobodniji, svodila uglavnom na izbor predmeta i njihov razmještaj u prostoru. Bilo kako bilo, izložba je osobiti oblik spacijalnog, višeosjetilnog prikazivanja. Ne samo da su umjetnik i kustos suočeni s izborom sadržaja izložbe, nego stoje i pred problemom prezentacije tog sadržaja. Kako će publika participirati na izložbi, kako će čitati taj prostorni hipertekst, ključna su pitanja koja se danas postavljaju u kustoskom poslu.

Unutarnji muzej ima za cilj prikazati psihološki život u mediju izložbe. Kako učiniti vidljivim intelektualne i emotivne procese koji prožimaju svakodnevni život; kojim predmetima, kojim umjetničkim djelima predstaviti pojmove jastva, duše, straha, sreće, razuma; koje inscenacije izložbenog događanja više nemaju učinka na publiku, a koje se nameću svojom aktualnošću; što je gledatelju dopušteno, a što zabranjeno itd.? To su neki od izazova na koje se uz pomoć umjetnika, publike i kustosa nadamo odgovoriti.