17.04.2007. - 06.05.2007.

Zlatan Vehabović, "Sjever"


Htio sam da slike budu prožete različitim sjećanjima. Ako su postale vizualno atraktivne, to nije stoga što prikazuju neko određeno mjesto, neki konkretni krajolik. Dok ih gledam evociram slike u pokretu, kao u nekom filmu: taj pokret je pokret koji dolazi iz sjećanja i može se najbolje opisati idejom Jorgea Luisa Borgesa da sva umjetnost stremi glazbi. One istodobno prikazuju, pričaju, apstrahiraju, prizivajući različite elemente iz povijesti umjetnosti i stvarnosti. (Zlatan Vehabović) 

Želio bih ovome dodati još nekoliko napomena. U knjizi koja je kod nas prevedena kao To umijeće stiha Borges na jednom mjestu govori o nestanku epskog senzibiliteta. Iako prije svega misli na književnost, mislim da nije greška ako u tim razmišljanjima prepoznamo općenitu ocjenu suvremenosti koje je – liotarovski rečeno – odustalo od velikih priča. Ipak, malo dalje u tekstu - kao u nekom neočekivanom pripovjednom obratu – Borges ostavlja otvorena vrata. Ako je nešto od epskog senzibiliteta iz prošlosti preostalo, kaže on, onda ga je moguće naći ne u više u književnosti ili u umjetnosti, nego na filmu.

Vehabovićeve reference na filmsku umjetnost; Borgesa i glazbu, stoga, nisu bez vraga. Kao multimedijalni tekst, koji objedinjuje sliku, zvuk i pokret, film je sve do pojave Interneta suvereno pokrivao našu potrebu da i umjetnost, a ne samo svijet, čitamo multisenzorno. Tomu treba pridodati i aspekt naracije, koju je film kao umjetnost vremena, prisvojio i pretvorio u jedno od svojih temeljnih medijskih načela. 

Slikarstvo Zlatana Vehabovića nije film, ne odvija se u vremenu, ne sadrži zvuk, nema priču – prije neku neodređenu atmosferu koja upućuje na nešto što može biti priča – ali teži, barem kako autor tvrdi, nečem sličnom glazbi. Od kuda proizlazi taj osjećaj glazbe na slici i u kakvoj je on vezi s filmom?

Čini mi se da je riječ o jednoj prustovskoj situaciji, o kojoj govori i sam autor kada govori o evociranju slika. Da bi potaknuo evokaciju Vehabović - pored velikih formata slika koji reaktualiziraju tijelo u procesu recepcije - bira i prikazuje motive djetinjstva koji danas, čini mi se, posjeduju određenu razinu univerzalnog značenja. Pri tome mislim na osobne, društvene, političke, ekonomske i druge aspekte djetinjstva, fenomena koji uvijek iznova uspijeva pokrenuti različite reakcije. Bilo da govorimo o grupama napuštene predškolske djece u predgrađima afričkih i južnoameričkih megalopolisa, raspravljamo o značenju avanturističke književnosti namijenjene djeci i njihovom odgoju temeljenom na pričama o Hucklberry Finnu, Tomu Sawyeru, Peri Kvržici, bilo da dvojimo o kvaliteti njihovog odrastanju u okrilju zabavne industrije televizije i interneta – uvijek se aktiviraju različiti, nerijetko zaboravljeni osobni i grupni stavovi, evociraju različita sjećanja, kako bi rekao Vehabović. 

U skladu sa suvremenim etnografskim istraživanjima, treba reći da je djetinjstvo kulturološki proizvod odraslih namijenjen djeci. To ne govori samo o načinima pripitomljavanja najmlađih članova društva nego i o imaginariju kojeg posjeduju odrasli, kreirajući slike djetinjstva. Imaginarij te pomalo perverzne situacije, u kojoj odrasli određuju kako to izgleda biti djetetom, mijenja se zajedno s cjelokupnom kulturom, pa je danas teško vjerovati da slika dječaka koji bježi od roditelja da bi pecao ribu predstavlja poželjni model ponašanja za većinu djece osnovnoškolskog uzrasta. Barem što se tiče pecanja. 

Što se tiče bijega, stvari stoje malo drugačije. Naime, slika djetinjstva kao bezbrižnog svijeta dokolice odvojenog od svijeta odraslih nastala je krajem 19. stoljeća kada je zapadno građansko društvo visokog kapitalizma bilo u svom punom usponu. U toj slici muškarci su radili svoj posao odvojeni od doma i obitelji, žene se brinule o kućanstvu, a djeca se igrala, nakratko prekidana, školskim obavezama. (Ovdje spominjem samo više društvene klase, jer je kultura djetinjstva nastala upravo među njima).Danas nam se, kao odraslima, slika djetinjstva kao područja lišenog brige čini ne samo normalnom nego potrebnom, ne toliko zbog djece koju imamo (ili ne), koliko zbog nas samih. Ta slika je unatoč promjenama kroz koje globalizirano društvo upravo prolazi, u osnovi, još uvijek određena momentom bijega. Iluzija o bijegu od sive svakodnevice u kojoj ne nalazimo smisla, o odlasku u nepoznate i daleke krajeve – čiji je surogat suvremeni oblik turizma - vjerojatno je jedna od istrajnijih kulturnih pojava modernog doba. U umjetnosti, avanturizam, bijeg ili odlazak već krajem 19. stoljeća imaju svoje martire – Rimbaud, Conrad i Gauguine najpoznatiji su od njih.

Ima u tome više od pripovjednih kanona poznatih iz avanturističke književnosti. Čini mi se, štoviše, da u njemu ima nešto od epskog osjećanja u filmu o kojem govori Borges, ili nešto od efekta glazbe na koji upućuje sam autor. Mislim da je riječ o svojevrsnoj transgresiji svakodnevnice. Transgresija svakodnevice može biti izvršena na različitim osnovama: političkim, psiho-socijalnim, imaginarnim itd. Vehabovićevo prikazivanje te transgresije nije političko, možda tek na rubovima, tamo gdje se suočavamo s društvenom reprezentacijom djetinjstva. Ono je poetično i u najboljoj tradiciji popularne glazbe eskapistično. Mit o djetinjstvu križan s alternativnim prostorom komunikacije, s My Space-om na primjer. Glazba, mistični označitelj koji upućuje sam na sebe, budi osjećaje, evocira sjećanja, i s druge strane, virtualni prostor vječne adolescencije – mjesto gdje su odrasli nepoželjni. 

Vehabovićeve slike evociraju iskustva koja se neodređeno roje nad različitim prostorima djetinjstva obilježenog igrom, znatiželjom, gluvarenjem, zgubidanstvom, no prije svega iluzijom da smo, u odnosu na ono što je bilo poslije i što je danas, živjeli neposredovani kulturom i jezikom. (Klaudio Štefančić)



Zlatan Vehabović (1982) mladi je zagrebački slikar, koji je 2006. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za svoj je rad već primio nekoliko nagrada i priznanja od kojih treba istaknuti prvu nagradu na natječaju Erste banke koji je održan prošle godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu i drugu nagradu na ovogodišnjem natječaju Essl Award u Zagrebu. 

Linkovi:

http://voting.essl-award.org/auswertung/participant.php?pid=44
http://www.leutmagnetik.net/
http://www.sczg.hr/default.php?id=prog&date=2006-5