• 26.04.2019. - 18.05.2019.

    Papir, škare, knjiga

    Bruketa & Žinić & Grey, Dejan Dragosavac Ruta, Danijel Dragojević, Irena Frantal, Peter Greenaway, Siniša Labrović, Dubravka Vidović, različiti artefakti 

    Kustosi: Petra Galović, Klaudio Štefančić

    Nedavno su se međunarodni mediji ozbiljno posvetili podacima o prodaji klasičnih i elektronskih knjiga. Statistika je, naime, pokazala da se pad prodaje papirne knjige, ne samo zaustavio, nego je na određenim tržištima, uglavnom u anglosaksonskim kulturama, prodaja papirne knjige nadmašila prodaju elektronske. Na određeni način, ovi podacii iznenađuju, i ne iznenađuju. Iznenađuju, jer se u jednom  trenutku učinilo da je elektronska knjiga zadovoljila ključne kriterije demokratskog obrazovanja. Bila je jeftina, ili barem jeftinija od papirne; bila je, zahvaljujući Mreži, široko dostupna; bila je ekonomična, jer nije zauzimala životni prostor i skupljala prašinu; sadržavala je potencijale neslućenog umrežavanja, kako teksta, tako i čitateljskog iskustva itd. Sav taj potencijal ne bi, naravno, bio moguć bez uređaja, nove generacije elektronskih čitača, kao što su Kindle ili iPad. Novi čitači postali su bolji uglavnom na području tehnologije ekrana i bežične povezanosti s prodajnim centrima (knjižarama), manje na području interpersonalne komunikacije i čitateljskog osnaživanja općenito. Paradoksalno, najveći su napori poduzeti s ciljem da se čitanje elektronske knjige učini što sličnijim čitanju papirne knjige, bilo da se na ekranu oponašala boja papira, bilo da se dizajnirao novi font, bilo, što se najčešće i radilo, i jedno i drugo. Jedan se od ključnih uređaja u toj tehnološkoj evoluciji (Kindle 2), tako, svojevremeno reklamirao osobitim postignućem: usuglasivši boju papira i fonta na novom ekranu, rekreirali smo čitateljsko iskustvo iz 19. stoljeća, hvalili su se u Amazonu.

    više..

  • 01.03.2019. - 30.03.2019.

    Josip Zanki, Mantra suosjećanja

    Teško je u lokalnim okvirima naći umjetnika koji tako sistematično radi na povezivanju umjetnosti i kulturne antropologije da ga to na kraju vodi na hibridno područje što leži negdje između umjetničke prakse i znanstvenog istraživanja, kao što je to slučaj s Josipom Zankijem. Istina, u zanimanju za 'čovjeka kao društveno i kulturno biće', Zankija najviše zaokuplja ono što se opire modernizaciji: religija, magija, predmodernistička umjetnost i slično.  Stoga ne čudi da su objekti njegovog interesa tako raznoliki: sepulkralne prakse zadarskog zaleđa, važnost uzgoja ječma u europskim ruralnim sredinama, budističko slikarstvo, „Planine“ Petra Zoranića, Velebit, šamanizam, planinarenje, molitva, meditacija itd. Posve u skladu s mističkom tradicijom sinteze nespojivog, Zanki se na izložbi u Velikoj Gorici okreće odnosu Istoka i Zapada, pokazujući njihov složen, nerijetko nesporazumima obilježen odnos, a na primjeru slikovnog prikazivanja. Što je svrha budističkih slika; na koji način nastaju; u kakvoj su vezi s božanstvom koje prikazuju; koliko te slike duguju zapadnjačkom poimanju prostora i geometrije; postoje li sličnosti između istočne mantre i kršćanske ili islamske molitve i da li se one mogu potaknuti slikom; kakva je uloga likovnog obrasca, a kakva individualne invencije u tradiciji budističkog, odnosno zapadnog slikarstva; kako se stječe status slikarskog majstora u budističkoj umjetnosti i u kakvoj je to vezi sa zapadnjačkim slikarstvom? Izložba će, također, kroz desetke crteža i slika prikazati međunarodne rezultate umjetnikovog pedagoškog rada. Bilo da se stavlja u poziciju učenika ili učitelja, bilo da radi i boravi na indijskom ili južnoameričkom potkontinetnu, Zanki neprestano ukazuje na čovjekovu potrebu za izražavanjem i transcendencijom.  

    Više o umjetničkom radu, donosimo u tekstu Nevene Škrbić Alempijević, izvanredne profesorice na Odsjeku za etnoogiju i kulturnu antropologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu: 

    više..