• 15.06.2018. - 14.07.2018.

    Mario Matoković, U potrazi za dobrom vladavinom

    Kustos: Klaudio Štefančić

    Među hrvatskim suvremenim umjetnicima Mario Matoković se, uz nekolicinu drugih, ponajviše ističe spremnošću da jezikom umjetnosti komentira i kritizira dnevno-političke događaje. Za razliku od modernističkog umjetničkog nasljeđa, koje više voli sublimaciju i distancu od aktualnosti i angažmana, Matoković na društvo oko sebe reagira gotovo impulzivno. Kako je rođen i živi u Osijeku, najveći dio njegovog rada posvećen je zbivanjima u rodnom gradu i Slavoniji, iako svaki problem - deindustrijalizacija i dezurbanizacija Osijeka, slabljenje agrarne proizvodnje, iseljavanje stanovništva itd. -  može predstavljati i hrvatsko društvo u cijelosti. Bez obzira na prirodu društvenog problema, Matoković mu prilazi zaokupljen idejama solidarnosti i zajednice, ukazujući ili na njihov nestanak ili na njihovo krivo shvaćanje. Matokovićev rad, također, podsjeća na napeti odnos između umjetnosti, kulture i države, koji nije svojstven samo Hrvatskoj, nego i drugim zemljama Istočne Europe. Je li umjetnost izgubila svoje društveno poslanje? Koja je njezina uloga u globalizacijskim procesima? Na temelju kojih kriterija danas procjenjujemo vrijednost umjetničkih djela i institucija u društvu čija je kulturna proizvodnja gotovo potpuno određena državnim potporama, itd.? Izložba je prvo veće predstavljanje ovog umjetnika u zagrebačkoj regiji.

    ---

    više..

  • 13.04.2018. - 19.05.2018.

    Đuro Seder, Rt dobre nade (slike i crteži)

    Kustosica: Marijana Paula Ferenčić 

    Đuro Seder je rođen u Zagrebu 1927. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Antuna Mejzdića 1951. Specijalizaciju za slikarstvo završio je kod prof. Marina Tartaglie 1953. Nakon studija radio je u časopisu Jugoslavenski radio kao ilustrator i tehnički urednik, u izdavačkom poduzeću Panorama te u Agenciji za marketing – Vjesnik od 1968. do 1981. kao grafički dizajner. Od 1981. do 1983. bio je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, od 1983. do 1987. obnašao je službu dekana, od 1987. do 1998. bio je redoviti profesor. Od umirovljenja 1998. u statusu je profesora emeritusa. Redoviti je član Razreda za likovne umjetnosti HAZU od 2000., a od 2011. obnaša i funkciju voditelja Gliptoteke HAZU. Bio je članom umjetničke grupe Gorgona od 1959. do 1966. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih objavljivao je poeziju u časopisima Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. tiskana mu je zbirka pjesama Otac iz lonca u nakladi Biblioteke iz Zagreba. Samostalno izlaže od 1958. Djela mu se nalaze u mnogim nacionalnim i inozemnim galerijama i muzejima te u privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.

    više..

  • 02.03.2018. - 07.04.2018.

    Marija Ančić, Morbidne slike

    Marija Ančić je bivša finalistica Nagrade Radoslav Putar i umjetnica čiji rad u domačoj sredini ima specifičan status, jer se odvija na sjecištu tradicionalnih umjetničkih disciplina (crtež, animacija) i kulture društvenih mreža (GIF, blog itd.). Ančić je rođena 1982. u Sarajevu. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na smjeru konzervacije-restauracije 2005. i na kiparstvu 2010. Uz tri samostalne izložbe u Zagrebu i Splitu, sudjelovala je na više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica. 

    ---

    Kada se pristupa temi sebstva onako kako to čini Marija Ančić, kroz vizuru zazornosti kojoj je nemoguće umaknuti, koja prikazani subjekt neprestano guta postajući njegov konstitutivni dio, medij GIF-a se nadaje kao savršeno rješenje. Figuralna animacija, koja podrazumijeva stilizaciju stvarnog svijeta, pretpostavlja pogled kroz određenu subjektivnu, “pomaknutu” prizmu. Također, minimalni oblik naracije koji povezuje početak i kraj priče u jedinstvenu cjelinu, čime se gubi kauzalnost, uvjetuje upravo ono sadržajno zazorno: nemogućnost raspoznavanja jave od sna, stanja sigurnosti od stanja opasnosti, vlastitog sebstva od drugog. Poetika Ančićeve lako je smjestiva u gotski žanr koji, uostalom, sadrži izraženu transhistorijsku kvalitetu (najprije referiranjem na srednjovjekovlje, a zatim na viktorijansko doba), pa stoga njegovo glatko uklapanje u digitalnost nikako nije neobično. Dapače, suvremena gotika ne samo da povlači teme i motive baštinjene prvenstveno iz viktorijanske i edvardijanske književnosti (kada se formira kao žanr), nego se u toj motivici demokratski širi na sve druge oblike umjetnosti (vizualnu, kazališnu, filmsku, glazbu, strip...) u kojima, u postmodernističkoj maniri, rapidno stvara nove oblike, napose u žanru horora. 

    više..