aktivizam

  • 31.03.2010. - 25.04.2010.

    S onu stranu slike i akcije


    Tihomir Matijević, Sofija Popović, Livio Rajh, Sandra Sterle, Iva Supić Janković

    Dvije su dominantne ideje koje okupljaju radove predstavljene na grupnoj izložbi S onu stranu slike i akcije. Jedna je čitljiva kroz naglasak na institucionalnu kritiku koja odzvanja kao dalek eho rušilačkog avangardnog bunta 20. stoljeća. Čini se da je prisutnost nesagledivog tereta 20. stoljeća pod kojim se, kako Badiou tvrdi, i dalje savija svaki aspekt naše suvremenosti, odgovorna što radovi i dalje prizivaju duh Duchampa, bilo kroz direktnu referencu na „Akt koji silazi niz stepenice“ u performansu Sandre Sterle, bilo kroz dadaistički sarkazam Sofije Popović ili, šire gledano, kroz sveprisutno lebdeće pitanje o održivosti i značenju same umjetničke prakse, najizravnije postavljeno u performansu Ive Supić Janković. Ta je prva ideja vezana uz tezu da se naslijeđe avangarde i neo-avangarde održalo kao jedina prepoznatljiva buntovnica koja i se dalje bori s apsurdom anti-umjetnosti unutar nečega što i dalje nosi naziv umjetnička galerija.

    Druga se pak ideja veže uz činjenicu da „ready re-made“ Livia Rajha i javna skulptura Tihomira Matijevića, unatoč svojoj avangardnoj retorici, nisu izrasli iz istog protestnog konteksta 20. stoljeća. Umjetnici/e zastupljeni na ovoj izložbi ne postavlju se, naime, rušilački i nihilistički spram svoje institucionalne opozicije – dapače, oni ju prihvaćaju kao objektivni kontekst djelovanja unutar kojega su kritičnost i bunt, baš kao i u predstavničkoj demokraciji Zapada, postali legitiman umjetnički izraz. Takvo istovremeno snalaženje u području donedavno suprotstavljene auto-referencijalne umjetnosti s jedne, i društveno angažirane umjetničke prakse s druge strane, daje naslutiti mogućnost novog modusa operandi koji nudi pomirenje napetosti i eventualnu sintezu. Zanimljivu analogiju tome možemo pronalaći u logici jednako nam strane i intuitivno neshvatljive logike kvantne mehanike: „idem ovim putem ili onim putem“ zamijenjeno je s „mogu ići i jednim i drugim putem istovremeno“, kao što to čini jedan elektron dok istovremeno prolazi kroz više pukotina, egzistirajući na više mjesta istodobno. (S.Horvatinčić)

    Razgovor s umjetnicima - na koji vas ovom prilikom srdačno pozivamo – održat će se u prostoru galerije na dan otvorenja izložbe 31. ožujka u 17.00 sati. Razgovor će biti snimljen i ubrzo u formi zvučnog zapisa dostupan na http://galzenica.posterous.com.

    Tihomir Matijević rođen je u Našicama. Diplomirao je 2000. godine kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Studijski je boravio na Indiana University of Pennsylvania te sudjelovao na Ljetnoj klesarskoj školi na Braču. Samostalno je izlagao u Zagrebu i Osijeku te sudjelovao na više skupnih izložbi (Budimpešta, Indiana, Vukovar, Zagreb, Osijek, Vinkovci). Živi i radi u Osijeku kao asistent na Umjetničkoj akademiji. > tihomir_matijevic@yahoo.com>  

    Sofija Popović rođena je u Beogradu. Diplomirala je na slikarskom odsjeku Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu 2005. godine kada je na istom faklultetu upisala i postdiplomske studije. Dobitnica je nagrade za osobenu kreativnu inovaciju iz fonda "Miloš Bajić, slikar i profesor", 2004.. Izlagala je na nekoliko samostalih i na većem broju skupnih izložbi u Srbiji i inozemstvu. 
    http://www.myartspace.com/artistInfo.do?populatinglist=home&subscriberid=y3s9ltc489rwto11http://www.wooloo.org/sofija

    Livio Rajh rođen je u Zagrebu. Diplomirao je 2009. godine na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2008., a ESSL nagrade za mlade umjetnike 2009. Sudjelovao je na nizu studentskih natječaja, projekata, radionica i izložbi. 
    http://www.essl-award.org/award09/nomineeview.php?user=120

    Sandra Sterle rođena je u Zadru. Godine 1989. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je nastavila školovanje na Kunstakademie u Düsseldorfu. Živjela je i radila u Nizozemskoj, SAD-u i Hrvatskoj. Sudjeluje na međunarodnim izložbama, rezidencijima i festivalima od 1995. Momentalno živi i radi u Splitu, gdje predaje kao docentica Novih Medija na Umjetničkoj Akademiji sveučilišta u Splitu 
    <sterle@myself.com>

    Iva Supić Janković rođena je u Zagrebu. Diplomirala je vizualnu umjetnost na Gerrit Rietveld akademiji u Amsterdamu 2007. godine. Sudjelovala je u samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Nizozemska, Kina, Češka, Južna Koreja). Živi i radi u Beogradu. 
    http://www.arte.rs/sr/umetnici/iva_supic_jankovic-5248/ukratko/

    Kustosi: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk, Klaudio Štefančić

     

     

    više..

  • 10.11.2010. - 10.12.2010.

    Što više gledam, to više vidim


    Umjetnici: Giuseppe di Bella, Vincent W.J. van Gerven Oei & Jonas Staal, Les Liens Invisibles, David Smithson, Tea Tupajić

    Svakako se čini da, gledano iz dominantne suvremene perspektive/a, ideje Brechtovog marksizma i njegove vjere u utopiju, utopijski potencijal i otvoreni politički angažman umjetnosti djeluju pomalo zastarjelo, povijesno irelevantno, u disonanciji s vremenom u kojem se institucionalna Ljevica rasipe, a neoliberalna hegemonija uzima maha. No pravo pitanje je sljedeće: nije li upravo to simptomatično? Nije li to što je Brech danas postao „zaboravljen“ i „staromodan“ – nakon svoje ogromne popularnosti tijekom 1960-ih i 70-ih godina i glatkog prelaska u status „klasika“ – upravo indikator da je sa suvremenim društvom, kao i ulogom umjetnosti u njemu, nešto pošlo po zlu? [1]

    više..

  • 05.05.2010. - 30.05.2010.

    Recycle The Future!


    Aleksandrija Ajduković, Paul Matosic, Tonka Maleković, Tanja Perišić

    Nedavno je u jednom intervjuu, povodom pitanja o količini knjiga u vlastitoj biblioteci, Umberto Eco izjavio da baca u smeće većinu knjiga koje dobiva na poklon ili koje mu više ne trebaju. Za poslijeratnu generaciju takozvanog društva blagostanja, ova bi praksa uvaženog talijanskog pisca bila, međutim, itekako zazorna. Raspolagati proizvodima visoke kulture kao potrošnom robom sve donedavno značilo je ili da ste krajnje ekonomski nepromišljeni ili da gajite očiti prezir prema humanističkoj kulturi u cjelosti. Premda je praksa povezivanja ekonomskog i kulturnog kapitala – praksa koja je polovicom 20. stoljeća bila u početnom zamahu – i danas vrlo produktivna, osobito na području muzejske institucije i s tim povezane ideje umjetničkog originala, odnosno remek-djela, teško je ne primijetiti da se kruženje kulturnog kapitala danas ipak promijenilo.

    Ne ulazeći na ovom mjestu u razloge promjene, situaciju možemo ukratko opisati i ovako: humanistička kultura je - kao donedavno povlašteno područje za rad sa simboličkim kapitalom određenog društva - postala tek jedan od ekonomskih sektora, bok uz bok turizmu, industriji zabave ili sportu. Drugim riječima, danas se više nego ikad piše, čita i objavljuje, više se slika, izvodi i izlaže, više se svira i nastupa. Kada se tome pridoda daljni rast proizvodnje u takozvanom primarnom, proizvodnom sektoru ekonomskog sustava, nije teško zaključiti kako veliki dio naših svakodnevnih aktivnosti odlazi na upravljanje obiljem raznovrsne robe.

    Ekološki aspekt tog upravljanja tema je zajedničkog rada Paula Matosica i Tonke Malekovic. Slično svojim prethodnim radovima, oni polaze od na licu mjesta dostupnih, odnosno odbačenih predmeta. Ovom prilikom Matosic i Malekovic rade sa zastarjelom i odbačenom informatičkom opremom. Njezin razmještaj u prostoru galerije umjetnici tretiraju kao site-specific instalaciju, pozivajući publiku da suočena s velikom količinom otpada, kroz izravnu tjelesnu, odnosno taktilnu proceduru, osvijesti razmjere suvremene robne proizvodnje.

    Aleksandriju Ajduković, pak, zanima robna trgovina. Zamolivši građane Republike Srbije - preciznije govoreći, kineske imigrante, s jedne strane, i domicilno stanovništvo s druge strane - da, reklamirajući nepostojeći kineski deterdžent, poziraju kao u nekoj promidžbenoj kampanji, ova je umjetnica - jukstaponirajući nacionalne stereotipe i marketinšku logiku - ukazala na komičnu stranu globalnog tržišta. Problem budućeg razvoja društva zasnovanog na neograničenoj proizvodnji i potrošnji tema je fotografskih montaža Tanje Perišić. Svijest o neodrživosti ovakvog društvenog razvoja danas se različito manifestira: od ekonomske, odnosno političke kritike neoliberalnog kapitalizma, preko iznalaženja novih, zelenih izvora energije, do alternativnih načina življenja. Upravo tu atmosferu neminovnog završetka jedne faze društvenog razvoja, jedne civilizacije posvećene prisvajanju ljudskog rada i prirode distopijski krajolici Tanje Perišić, čini nam se, najbolje predstavljaju. (K. Štefančić)


    Razgovor s umjetnicima - na koji vas ovom prilikom pozivamo – održat će se u prostoru galerije na dan otvorenja izložbe 5 svibnja u 18.00 sati. Razgovor će biti snimljen i ubrzo u formi zvučnog zapisa dostupan na http://galzenica.posterous.com.


    Aleksandrija Ajduković rođjena je u Osijeku 1975. Diplomirala je na Akademiji umetnosti “Braća Karić”, na odsjeku za fotografiju. Student je postdiplomskih interdisciplinarnih studija na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Dobitnica je nagrade za fotografiju na beogradskom Oktobarskom salonu 2004. godine i Henkelove nagrade za mlade talente 2005.
    < ajdukovic.aleksandrija@gmail.com >

    Tonka Maleković rođena je u Zagrebu. 2006. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2003. godine izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je nekoliko umjetničkih stipendija i rezidencija, nagrade Essl 2007. godine i nagrade Zagrebačkog salona 2009., a ove godine godine izabrana je za finalisticu nagrade Radoslav Putar. Živi i radi u Zagrebu. <tonkapalonka@gmail.com>

    Paul Matosic vec je preko tri desetljeca aktivan na umjetničkoj sceni Britanije, Europe i Sjeverne Amerike. Njegov se umjetnički rad odvijao na brojim područjima (performans, film, skulptura, site-specific instalacije, kuriranje itd.), a dugi je niz godina radio i kao predavač na različitim umjentičkim školama. Dobitnik je pet britanskih umjetničkih nagrada za svoj rad. <http://www.matosic.org.uk/artist.htm>

    Tanja Perišić je 2006. diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Trenutno pohađa poslijediplomski studij na Piet Zwart institutu u Roterdamu. Dobitnica je više nagrada za svoj rad. Boravila je na stručnim usavršavanjima u Austriji, Belgiji, Njemačkoj, a izlagala najviše u Hrvatskoj, Mađarskoj, Italiji i Nizozemskoj. Njezin se dosadašnji interes najvećim dijelom koncentrirao na suodnos tehnologije, tijela i prostora koji nas okružuje.
    <http://www.tanja-perisic.com/>

    Kustosi: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk, Klaudio Štefančić

    Na pomoći pri realizaciji izložbe zahvaljujemo MR servisu d.o.o. Mr servis je najveći servis informatičke opreme i potrošačke elektronike u regiji, te servis mobilnih telefona, koji radi s preko 20 renomiranih svjetskih proizvođača. Podupirući odupire ekološke inicijative u svom se svakodnevnom radu vrlo striktno odnose prema elektroničkom otpadu, poštujući sve direktive i zakone vezane za prikupljanje i oporabu takve vrste otpada. <http:www.mrservis.hr/>

    više..

  • 09.09.2009. - 11.10.2009.

    Interzone : rod


    Umjetnici: Davor Dukić (SR), Ibro Hasanović (B i H), Helena Janečić (HR), Milica Rakić (SR) i Alenka Spacal (SLO)

    Kustosice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk


    Predsjednik Međunarodne atletske federacije (IAAF) Lamine Diack priznao je da je u slučaju Caster Semenye trebalo pokazati puno više osjetljivosti. No, upravo je IAAF zatražio da se Caster Semenya podvrgne testovima, a panel, u koji su uključeni ginekolog, endokrinolog, psiholog, internist te stručnjak za probleme "spola i međuspola", trebao bi idućih tjedana zaključiti je li trkačica muško ili žensko. (...) Osim ginekološkim, endokrinološkim i genetskim testovima, Caster Semeneya bit će podvrgnuta i psihološkim ispitivanjima kako bi se odredilo osjeća li se ona kao "prava žena. (1)

    Mnogo građe ne samo da potiče sumnju u održivost 'subjekta' kao krajnjeg kandidata za predstavljanje ili, čak, oslobođenje, nego općenito vlada vrlo mala suglasnost što to tvori, ili bi trebalo tvoriti, kategoriju 'žena'. (2)

    IAAF - in stručnjak za probleme spola i međuspola i jedna od najutjecajnijih suvremenih post-strukturalističkih teoretičarki našli su se, čini se, u sličnim nevoljama s rodom. Skandalozna priča o uspješnoj mladoj atletičarki koja je u rekordnom roku obišla svijet otvara i zorno dočarava jedno od ključnih ontoloških, epistemoloških i inih pitanja kojima filozofi, od Foucaulta na dalje, nastoje objasniti stvarnost kroz logičke sustave na kojima počiva naša individualna i društvena egzistencija. Koji su to alati, dogovori, propisi i norme kojima se određuje profesionalna, a u velikoj mjeri i osobna sudbina Caster Semenye? Tko posjeduje znanje, a time i moć, kojima se te norme konstruiraju? Na poslijetku se nužno otvara i pitanje što spol uopće jeste (da li je prirodno, anatomski, hormonski ili kromosomski uvjetovan) i je li i on proizvedena društvena kategorija?
    Tek što je feministička teorija došla do postavke da rod nije tek posljedica biološke zadatosti, već neovisan, društveno uvjetovan konstrukt, te time osigurala jasno razlikovanje pojmova roda i spola, nove su se generacije teoretičarki zapitale o uzročno-posljedičnom odnosu tih dviju kategorija. Početkom 1990-ih Judith Butler postavlja svojevrstan obrat tvrdnjom da je sama kategorija roda diskurzivno/kulturalno sredstvo kojim se definira značenje onoga što smatramo prirodnim spolom, te ga pritom svijesno smješta u polje preddiskurzivnog, apriornog kako bi se osigurao binarni/heterosexualni okvir za spol (2). Ono što pak generira fenomen roda tzv. su regulacijske prakse unutar zadanih kulturalnih i povijesno specifičnih okolnosti – načini na koje „smijemo“ djelovati da bismo pritom zadržali identitet ostvaren kroz kontinuitet i koherentnost subjekta. Tako se u shvaćanju Judith Butler rod u praksi ostvaruje kroz performative – onog što je sadržano u jeziku, činovima, gestama, izvedbama.

    Ono čime se, unutar ovog teorijskog okvira, različite umjetničke prakse sve učestalije bave pitanje je ne samo promjenjivosti i fluidnosti rodnih identiteta, već i apriorinog privaćanja binarnosti kroz suprotstavljene kategorije žena i muškaraca, ženske i muške umjetničke prakse. Stoga je ideja pri odabiru radova na ovoj izložbi bila prikazati na koji način radovi iz područja sličnih kulturalnih i povijesno specifičnih okolnosti, dakle u domeni srodnih regulacijskih praksi, iz različitih pozicija i umjetničkih praksi progovaraju o rodnoj tematici.

    Performativni čin vješanja kuhinjskih krpa u radu Alenke Spacal [1] priziva kolektivnu svijest o tradicionalnim rodnim ulogama, prije svega unutar lokalnog/regionalnog konteksta – praksa sušenja rublja na razapetom konopu jedan je od prototipova ženskog posla. Kao odgovor na takve regulacijske prakse umjetnica izlaže niz autoportreta - likovnog žanra koji omogućava najviši stupanj preispitivanja vlastitih identitetskih pozicija.On omogućava istovremenu poziciju autorice i modela, označitelja i označenog, subjekta i objekta, čime se dokida tradicionalna pozicija žene kao Druge. Umjetnički subjekt koji Alenka Spacal svojim androginim autoportretima pritom formira zasniva se na konceptu mijenjajućih i prijelaznih identiteta i opire binarnoj definiciji roda (4).

    Slične pozicije čine polazište i za rad Helene Janečić [2] koja autoportretom Sitting gender bender također probija binarnu zadatost rodnih uloga, koristeći se referencom na Nastu Rojc, začetnicu umjetničkog prikaza rodnog identiteta u periodu ranog hrvatskog modernizma. Koristeći iste strategije samoprikazivanja (prerušavanje kao sredstvo kojim se problem seksualnosti prenosio u javnu sferu), kao i formalnu realizaciju u tradiciji modernističkog slikarstva Münchenskog kruga, Helena ostvaruje i osnažuje vlastitu među-rodnu poziciju (6).

    U radu Milice Rakić [3] težište se premješta sa konstuiranja subjektivne rodne samo-prezentacije na širi društveno-političkog kontekst. Koristeći vizualni i audio arhiv za evokaciju kolektivnog sjećanja na ideološki obojenu prošlost, umjetnica propituje genezu uspostave društvenih i rodnih identiteta i njihovih međusobnih odnosa. Spajanjem fiktivnog neformalnog razgovora između muškarca i žene sa slikama iz političke prošlosti ostvaruje se naglasak na duboku i neosvještenu povezanost između svakodnevnog poimanja, odnosno igranja rodnih uloga i utjecaja društveno-političkih i ideoloških sustava moći.

    U dijalogu iz video rada Milice Rakić prisutan je svojevrstan sukob rodnih pozicija unutar jezičnog diskursa. U Pokušaju da budem... Ibro Hasanović [4] se odmiče od vlastite rodne pozicije kako bi ogolio svoju (navodnu) nedostatnost u razumijevanju (također navodne i društveno konstruirane) binarno suprotne ženske pozicije. Umjetnik je smješten u prirodu, simbol tradicionalnog muškog poimanja ženskosti (kao suprotnosti muškoj civilizaciji) i čita, bez razumijevanja, roman Sidonie - Gabrielle Colette, svojevrsni prototip tzv. ženskog pisma ( koncepta, inače, osporavanog od feminističkih teoretičarki, od Simone de Beauvoir do Monique Wittig). Umjetnik na taj način zauzima ironičan odmak te propituje koncept binarnih rodnih pozicija kao međusobno isključivih i nepomirljivih kategorija.

    Čovek od akcije Davora Dukića [5] problematizira konstrukciju značenja rodnog identiteta kroz koncept igračke koji, prema teoriji Rolanda Barthesa, utjelovljuje mikorkozmos svijeta odraslih. Na taj način igračke postaju sredstva i materijalni dokaz procesa naslojavanja kulturalnih i ideoloških kodova koji, između ostalog, sudjeluju u formaciji rodnih identiteta. Oblikovanjem tijela i utjelovljenjem binarnih rodnih i spolnih zadatosti, društveni projekt industrije igračaka postaje dijelom regulacijskih praksi, te se kroz ovaj rad otkrivaju načini čitanja skrivene društvene moći (7). (Sanja Horvatinčić)

    1. http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2009,8,29,,174378.jl
    2. Butler Judith, Nevolje s rodom / Feminizam i subvezija identiteta, Zagreb: Ženska infoteka, 2000.
    3. http://www.iep.utm.edu/foucfem/
    4. Spacal Alenka, Pokušaj uspostavljanja autonomnog subjekta kroz autoportretni likovni izraz umjetnica. Filozofija i rod, zbornik, ur. Gordana Bosanac, Hrvoje Jurić, Jasenka Kodrnja. Zagreb: Frvatsko filozofsko društvo, 2005.
    5. Chadwick Whitney, Women, Art, And Society, London: Thames & Hudson, 1992.
    6. Kolešnik Ljiljana, Autoportreti Naste Rojc: stvaranje predodžbe naglašenog rodnog identiteta u hrvatskoj umjetnosti ranog modernizma, Radovi instituta za povijet umjetnosti 24/2000.
    7. www.galerijazvono.org/text/dukic/Tekst%20J.%20Dukic.doc


    Linkovi:

    [1] http://www.cunterview.net/index.php/Izlozbe-/-Osvrti/Alenka-Spacal-Vjesanje.html
    [2] http://www.cunterview.net/index.php/Novi-mediji/Helena-Janecic.html
    [3] http://www.artmajeur.com/milica/
    [4] http://www.ibrohasanovic.com/
    [5] http://artnews.org/gallery.php?i=3875&exi=15449

    više..

  • 04.02.2009. - 15.03.2009.

    Interzone : grad


    Belgija je četvrtu godinu zaredom najglobaliziranija država svijeta, a Hrvatska je na 25. mjestu, objavio je u utorak švicarski ekonomski institut KOF iz Zuericha koji tradicionalno svake godine izračunava indeks globalizacije zemalja. (...)Pod ekonomskom globalizacijom podrazumijeva se tok novca, kapitala i transakcija, pod društvenom raširenost ideja, informacija i interakcija s ljudima iz drugih zemalja, a politička dimenzija odnosi se na uklopljenost u međunarodnu politiku. Hrvatska je najbolji rezultat ostvarila u društvenoj globalizaciji, a najlošiji u političkoj.
    (HINA, 28. siječnja, 2009.) [1]


    Shvaćene kao postupni proces transformacije lokalnih i globalnih fenomena na globalnu razinu s ciljem stvaranja jedinstvenog društva, naznake globalizacije stoljećima su bile prisutne u društvu. Međutim, tijekom poslijednjih pedesetak godina proces globalizacije, predvođen zamahom kapitalizma i svjetskom razmjenom kapitala, robe i ideja, dramatično se ubrzao, a svojim se uplivima u sve spore ljudskog života i njegova okoliša sve jasnije profilirao kao ključna odrednica suvremenog doba. O samome se kulturološkom fenomenu intenzivnije počelo promišljati 1980-ih i 90-ih, da bi se odnedavno stupanj globalizacije počeo i statistički mjeriti te ubrajati među, kako to uvodni citat daje naslutiti, pokazatelje ekonomske, društvene i političke razvijenosti pojedinog društva.

    Povodom specifičnog aspekta globalizacije kojeg problematizira ova izložba, navedenim brojkama o globalizaciji valja dodati i podatke UN -a za 2007.godinu koji govore da u gradovima, na svega 3% ukupne zemljine površine( http://www.earthinstitute.columbia.edu/news/2005/story03-07-05.html) živi polovica svjetskog stanovništva, a o trendu urbanizacije kao pokazatelja razvijenosti svjedoči čak 72% europskog, odnosno 81% stanovništva SAD (http://www.un.org/esa/population/publications/wup2007/2007_urban_rural_chart.pdf). Također valjda napomenuti i da svi navedeni podaci imaju tendenciju eksponencijalnog rasta u narednom razdoblju.

    Jasno je, stoga, da su urbanizacija i globalizacija paralelni i međusobno zavisni fenomeni, te da se gotovo svi navedeni segmenti globalizacije, od ekonomske razmjene do produkcija znanja i kulture, generiraju upravo u urbanim sredinama.

    Dva su različita pristupa toj temi prezentirana u sklopu izložbe Interzone : grad. Rad Pulske grupe [2], šestorice pulskih arhitekata/ica – Vjekoslava Gašparovića, Emila Jurcana, Jerolima Mladinova, Marka Perčića, Helene Sterpin i Edne Strenje - usmjeren je razvoju diskurzivnog polja i kritičnog odnosa prema konkretnim izazovima suvremenog urbanog planiranja i procesa revitalizacije gradske obale u Puli i okolici. Korištenjem vlastite stručne pozicije i demokratskim metodama, poput objavljivanja i distribucije publikacija, letaka, proglasa, organizacije javnih tribina i peticija, ova građanska inicijativa nastoji, s jedne strane, razotkriti, preispitati i suzbiti mehanizme manipulacije javnim gradskim prostorom od strane lokalnih vlasti i privatnih financijskih interesa, te ponuditi stručna i kvalitetna alternativna rješenja. Aktivizam grupe, u velikoj mjeri potaknut specifičnom tranzicijskom političkom klimom u kojoj djeluje, ima predznak izrazito konstruktivne, društveno dogovorne i javno angažirane funkcije u formiranju civilnog društva. U usporedbi s njime, aktivizam Richarda Reynoldsa, strastvenog vrtlara iz centra Londona i osnivača globalne mreže pokreta Guerrilla Gardening [3], za hrvatske se prilike doimlje pomalo nevino. Ipak, osnovna je ideja dvaju različitih pristupa ista - preispitivanje značenja javnog urbanog prostora i samoinicijativno alternativno uređenje istoga. Guerrilla gardening opći je naziv za politički intoniran oblik aktivističkog djelovanja kojim pojedinci, preispitujući pravo njena vlasništva, zemlju spašavaju od nemara i pridaju joj novu funkcije od šireg javnog interesa. Iako je takvo djelovanje ilegalno i u suštini politički i anarhistički intonirano, Richard Reyolds i sljedbenici pokreta, mahom ugledni građani iz srednjeg i višeg društvenog sloja, svoje noćne akcije u Londonu sprovode mirno i uspješno, uz prešutan dogovor s gradskim vlastima i izrazit interes medija.

    Umjetnici zastupljeni na izložbi pristupaju problematici i estetici suvremenoga grada koristeći se nešto drugačijim strategijama i medijima. Fotografija je od svojih početaka išla ruku uz ruku s općom urbanizacijom društva i savršeno je odgovarala potrebi bilježenja njegove efemernosti. Fotografije Borisa Cvjetanovića [4], odabrane iz ogromnog arhiva njegovog svakodnevnog bilježenja gradskih motiva, još jednom potvrđuje autorovu gotovo dokumentaristički suzdržanu upotrebu kadra s ciljem isticanja odabranog motiva i postizanja kontemplativne unutrašnje kompozicije prikaza. Iako neke zagrebačke motive lako prepoznajemo, Cvjetanović se ne bavi identitetom nekog određenoga grada. Duhovitim i ironičnim odabirom iz bogatog repertoara suvremene gradskih motiva on bilježi prigušeni apsurd suvremenoga grada i dadaističke „dijaloge“ njegovih nevažnih predmeta. Njegove su fotografije prenapučenog grada lišene ljudske prisutnosti. Međutim, unatoč, ili upravo zbog te neobične dehumanizacije kadrova, fotografije ne djeluju prazno ili depresivno; one se tim više oslanjaju na svoju unutrašnju semantičku i formalnu razigranost. Na fotografijama Sophio Medoidze [5], s druge strane, ta lišenost ljudske figure u suvremenim prikazima napuštenih i oronulih gruzijskih socijalističkih tvorničkih kompleksa poprima drugačije značenje. Suprotstavljene s autentičnim arhivskim video zapisom iz 1972., vremena kada su ti isti kompleksi bili građeni i ispunjeni radnicima i životom, fotografije svjedoče o gotovo nevjerojatnom vremenskom i društveno-političkom procjepu. Autorica, rođena i odrasla u Gruziji, najviše je zaokupljena suvremenom podjelom grada i čitave zemlje na aktivne i potpuno neaktivne zone koje i dalje, pomalo arheološki, svjedoče o onom Drugom, zaboravljenom, stanju grada i društva. Upravo te praznine, rupe u suvremenom urbanom krajoliku čine okosnicu njezina rada, ujedno ga čineći zapanjujuće čitkim, prepoznatljivim i bliskim hrvatskoj publici.

    Željka Blakšić [6] i Lena Kramarić [7] temi grada pristupaju kroz sasvim drugačiju prizmu. Okosnicu rada čini intimna priča dviju prijateljica čiji su životi nakon fakulteta krenuli suprotnim stranama svijeta. Ipak, koristeći se konceptom izvidničke izložbe, stvarane kroz zadano vrijeme i određeni medij, njihov rad nadilazi osobnu priču i bilježi efekt suvremene mogućnosti premošćivanja kategorija mjesta i vremena, spajanja lokalnog i globalnog, intimnog i javnog. Simultana zračna snimka i intimni doživljaj tisućama kilometara udaljenih gradova, krajnje različitih, no globalno poznatih i povezanih, otvara prostor preispitivanju fizičke percepcije vremena i naslućivanju mogućnosti globalne civilizacijske kondenzacije.

    Jedini predstavnik slikarskog medija, Dino Zrnec [8], svoja platna možda i najizravnije dovodi u vezu s ranije spomenutim problemima identiteta novih urbanih sredina. On izmišlja nazive ulica čime kartografski prikaz jednog zagrebačkog gradskog bloka gubi identitet,a prazni putokazi i zastave u nadilaženju nacionalnog i lokalnog, postaju tek simboli dezorijentacije i traženja. Zrnecovo se viđenje grada smješta u među-prostor tranzicije, sivu zonu između tradicionalnog i još nepronađenog novog urbanog identiteta. (Sanja Horvatinčić)

    Kustosi: Ivana Hanaček, Klaudio Štefančić
    Kustosice asisentice: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk

    Linkovi:

    [1] http://globalization.kof.ethz.ch/map/#
    [2] http://pulska.grupa.googlepages.com/
    [3] http://www.guerrillagardening.org/
    [4] http://www.photography-now.com/artists/K19565.html
    [5] http://www.medoidze.com/
    [6] http://mfaphoto.schoolofvisualarts.edu/?page_id=22
    [7] http://www.cunterview.net/index.php/Likovna-umjetnost/Lena-Kramaric.html
    [8] http://www.rolandberger.hr/office/initiatives/art_and_artists/Dino_Zrnec_en.html

    više..

  • 15.11.2006. - 10.12.2006.

    Sanja Iveković, "Radovi na cesti"

    Izložba "Radovi na cesti" svojevrsna je retrospektiva, kritički pregled umjetničkog rada Sanje Iveković(2), koji se protekla tri desetljeća odvijao u javnom prostoru grada, politike, kulture, umjetnosti ili povijesti . Bilo da je riječ o projektu "Lady Rosa of Luxembourg" izvedenog u Luxembourgu 2001. godine (3), o projektu na bijenalu u Liverpoolu 2004. u kojem je javni prostor grada iskorišten za svakodnevno suočavanje njegovih građana s osjetljivim političkim pitanjima, ili o projektu "Ženska kuća", koji je 2002. kulminirao objavljivanjem knjige i intervencijom na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, rad Sanje Iveković uvijek je okrenut analizi i kritici dominantnih političkih i kulturnih praksi. Iz perspektive, koju bismo za potrebe ove najave, mogli bez zadrške nazvati feminističkom, Sanja Iveković, od samih početaka svog umjetničkog rada, ukazuje na stereotipne, paradoksalne i hegemonijske reprezentacije spola, umjetnosti, nacije, povijesti…(1)

    "Radovi na cesti" nastali su, prije svega, u tijesnom suodnosu s kontekstom u kojem se pojavljuju, odnosno izlažu: u slučaju "Ženske kuće" riječ je o problemu nasilja nad ženama i izostanku potpore djelovanju istoimene nevladine organizacije posvećene zaštiti ugroženih žena; u slučaju spomenika "Lady Rosa of Luxembourg" riječ je o analizi prikazivanja žene, specifičnog upravo za europsku, zapadnu kulturu. U tom je projektu Sanja Iveković replicirala spomeničku figuru žene Gelle Fra, zaštitnicu luksemburške državnosti, ali tako da je novu figuru prikazala kao trudnu, odnosno kao referencu na jednu od najpoznatijih socijaldemokratskih prvakinja i borkinja za radnička, odnosno ženska prava (Rosa Luxemburg).

    U slučaju grada Rorbacha u Austriji, na primjer, i konferencije "Creating the change" posvećene ženama Romkinjama, Sanja Iveković, je pak, realizirala živi spomenik (Rorbachs lebendes denkmal) posvećen Romima žrtvama holokausta: služeći se jednom od arhivskih fotografija, koje prikazuju Rome iz Rorbacha pogubljene u nacističkim logorima, okupila je sudionike konferencije na istom mjestu i u istom rasporedu, simulirajući tako jedan tragični dio povijesti ovog malog austrijskog grada. (Klaudio Štefančić)

    Kustosi: Urša Jurman i Klaudio Štefančić.

    Izložbu prati katalog na engleskom jeziku s tekstom Bojane Pejić, kustosice i teoretičarke umjetnosti.

    Izložba je realizirana u suradnji s Centrom i Galerijom P74 iz Ljubljane (4) i međunarodnim festivalom Mesto žensk/ City of Women (5). Izložba je realizirana sredstvima Grada Velike Gorice, te zahvaljujući podršci tvrtke Atman [http://www.atman.hr/] i Instituta za suvremenu umjetnost iz Zagreba [http://www.scca.hr/].

    Linkovi:

    1.[http://www.womenngo.org.yu/sajt/sajt/saopstenja/razgovori/sanja_ivekovic.htm]
    2.[http://kunstaspekte.de/index.php?action=webpages&k=662]
    3.[http://lb.wikipedia.org/wiki/Lady_Rosa_of_Luxembourg]
    4.[http://www.zavod-parasite.si/first.htm]
    5.[http://www.cityofwomen.org/2006/slg]

    više..