distopija

  • 29.01.2021. - 19.03.2021.

    Nova normalnost: prostori svakodnevice

    Svakodnevni život u suvremenom globalnom društvu podložan je brojnim akterima koji utječu na njegovu stabilnost i promjene. Kako emocionalno i psihički reagiramo kada se načini bivanja, svakodnevne rutine i prakse iznenada promjene silom prilike? Što kada zagrljaje, prisnost i intimu zamijeni fizička distanca? Kada poznato zamijeni nepoznato, a sigurno nesigurno? Kada slobodu kretanja zamijeni fizička i socijalna izolacija, zatvaranje gradskih, općinskih, županijskih, nacionalnih i međunarodnih granica te ograničenje kretanja? Kada toplinu i sigurnost vlastitog doma zamijeni strah, neizvjesnost od onog što nam sutra nosi?

    Radovi umjetnika prikazani na ovoj izložbi nastali su u nesvakidašnjem društvenom kontekstu koji je obilježio hrvatsku svakodnevicu u 2020. godini. Fenomen svakodnevice i karakteristična  pojavnost  svakodnevnog  života  u socijalnoj  konstrukciji  realnosti karakterizirani su rutinom, ritualima, ustaljenim praksama, društveno prihvatljivim normama ponašanja te socijalnim zakonitostima koje na jednoj široj društvenoj razini definiramo i označavamo kao ''normalno''. Termin ''nova normalnost'' ustalio se u globalnom javnom diskursu, nastojeći pritom definirati društvene promjene uzrokovane pandemijom koronavirusa, nove prakse i načine ponašanja, odnosno nove zakonitosti koje trenutačno definiraju naše živote i našu svakodnevicu. Društvena proizvodnja novih praksi svakodnevice (nošenje zaštitne maske, držanje preporučene fizičke distance, dezinficiranje ruku, predmeta i prostora, rad od kuće, online sastanci i druženja…) uvelike je (re)definirala naš društveni i kulturni habitus na mikro, mezo i makro razini.

    Pandemija koronavirusa ukazala je na neke od problema globalizacije i globalnog svijeta koje karakterizira slobodan protok roba, usluga, ljudi i ideja – očitavajući te probleme prije svega u svjetskoj zdravstvenoj, ekonomskoj i gospodarskoj krizi, nikad povezanijeg i istodobno zatvorenijeg svijeta. Globalna pandemija natjerala nas je da preispitamo zdravstveni sustav, (ne)mogućnost rada u krizi, promjene na tržištu rada, masovna otpuštanja s radnih mjesta, porast nezaposlenosti i utjecaj krize na sveukupno društvo. Ovaj specifični društveni kontekst, koji je u mnogočemu utjecao na svakodnevicu, u Hrvatskoj je poprimio nove razmjere i dimenzije slijedom razornih potresa koji su pogodili Zagreb i okolicu u ožujku, a zatim i područje Petrinje, Siska, Gline i okolnih naselja u prosincu iste godine. U mnogočemu 2020. godina poprimila je distopijski karakter kakav nismo mogli (ni željeli) zamisliti, osim u filmovima i knjigama distopijske fikcije. Medije su preplavile postapokaliptične slike razrušenih gradova i naselja, uništenih kuća, praznih ulica i trgova, vijesti o brojnim prekinutim životima svedene na hladne statističke izvještaje i brojke, stoga su radovi autora zastupljenih na izložbi na svojevrstan način (auto)refleksija ovih zbivanja. 

    Fotoesej Darija Petkovića naziva ''Otpusno pismo'' svojevrsni je bolnički dnevnik. Dokument vlastite borbe s ''nevidljivim neprijateljem''. Petković autobiografski bilježi svoj boravak na jedinici intenzivnog liječenja u Klinici za infektivne bolesti ''Dr. Fran Mihaljević'', boreći se za vlastiti život s COVID-19 infekcijom i utjecajem bolesti na pluća. Snimke bolničke hrane, posteljine zamrljane krvlju, rendgenske snimke bolesnih pluća, autoportret  s maskom za kisik,  podsjetnik su na krhkost života. Borba za vlastiti život u bolničkoj sobi zamijenila je uobičajenu svakodnevicu, odlazak na posao, svakodnevnu rutinu.

    Prozori i balkoni, kao ''međuprostori'' između sigurnosti unutarnjeg prostora doma i nesigurnosti vanjskog svijeta, temeljna su okosnica i odrednica dokumentarne fotografske serije ''Okviri'' Milana Šabića. Oni postaju veza između uspostavljene dihotomije na relaciji unutra-van, sigurno-nesigurno, zdravlje-bolest te jedini dodir s vanjskim svijetom za vrijeme lockdowna. Šabić bilježi svakodnevicu građana na balkonima i prozorima koji postaju okviri unutar kojih se život odvija. Na licima  ljudi ''zatočenih'' u gradskim stambenim zgradama, koji promatraju svijet oko sebe s balkona i prozora, iščitava se čitava lepeza izmiješanih emocija, od straha, sputanosti, neizvjesnosti do tjeskobe.

    S druge strane, serija fotografija Borisa Ščitara ''Potres na Baniji'' je dokumentarno-reportažni prikaz utjecaja razornih potresa u prosincu 2020. na ljudske živote, materijalnu imovinu, emocionalna i psihološka stanja ljudi, ali i podsjetnik na važnost zajedništva i solidarnosti. Prikazi dočeka Nove godine u šatoru u Glini za prihvat stradalnika potresa, porušene kuće i naselja, zabrinuta lica građana, majka koja grčevito grli svoju djecu, volonteri koji nose humanitarnu pomoć, stradalnici koji se griju uz vatru na otvorenome, pacijenti i medicinsko osoblje ispred oštećene bolnice u Sisku, samo su djelić zabilježenih zbivanja koja su obilježila konac godine.

    Na snažni potres koji je pogodio Zagreb i okolicu 22. ožujka, za vrijeme lockdowna i provođenja prvih epidemioloških mjera u Hrvatskoj, referiraju se ilustracije Luke Vucića naziva ''Usamljeni divovi'', nastale kombiniranjem fotografskih prikaza praznih zagrebačkih ulica i drugih javnih prostora te crteža. Divovske melankolične figure zabrinutih, ustrašenih, tjeskobnih i uplakanih stanovnika zaposjele su prazne ulice, no nisu divovske samo ljudske figure, već i njihova unutarnja emocionalna stanja. Predimenzionirane figure zdravstvenih djelatnika pored zagrebačke Arene počast su medicinskom osoblju, a prikaz djevojčice u padu posveta prerano ugaslom životu djevojčice poginule u potresu.

    Ilustracije Hane Tintor pak unose tračak nade, optimizma i zajedništva kroz radovanje malim svakodnevnim stvarima koje nas vesele. Serija ''Prve stvari'' Hane Tintor vizualizacija je  malih i velikih radosti koje su njeni pratitelji na društvenim mrežama poželjeli učiniti nakon prvog lockdowna, a čije je odgovore ilustrirala. Riječ je o duhovitom, toplom i iskrenom vizualnom podsjetniku da ''poslije svake oluje dolazi sunce''. Šetnja parkom, ležanje na suncu, grljenje dragih nam ljudi, druženje s prijateljima uz roštilj postaju slavljenje svakodnevnog života te su okosnica ove serije radova.

    Splitska ilustratorica Tisja Kljaković Braić na izložbi se predstavlja serijom crteža, tj. karikatura naziva ''Oni u koroni''. ''Oni'' su simpatični bračni par iz Dalmacije, koji je osvojio srca mnogih na društvenim mrežama. Duhovite crtice iz njihova svakodnevnog života za vrijeme lockdowna mnogima su vraćale osmijeh na lice tijekom brojnih nedaća koje su nas snašle u 2020. ''Oni'' kroz humor brode nedaće te ukazuju na važnost optimizma, veselja i zajedništva. Zatočeni u svoja četiri zida, sa svim svojim manama i svakodnevnim rutinama, ''Oni'' donose autentičnu i iskrenu priču o međuljudskim odnosima.

    Šest serija radova prikazanih na ovoj izložbi, svojevrsna su kronika vremena u kojem živimo, preslika društvene zbilje, vizualni narativ proživljenog iskustva. Njihovu likovnu slojevitost možemo iščitavati ne samo na razini vizualnih medija i aktualnog sociološkog temata, već i na dokumentarno-povijesnoj te etnografsko-antropološkoj razini. One nas podsjećaju na društvenu ulogu pojedinca, na važnost praksi brižnosti, solidarnosti, zajedništva i humanosti. Ostaje nam vjerovati da zajedno možemo izgraditi bolje i prosperitetnije društvo i da svjetlija budućnost (tek) dolazi.

    Autorica i kustosica izložbe: Antonia Vodanović

    više..

  • 05.05.2010. - 30.05.2010.

    Recycle The Future!


    Aleksandrija Ajduković, Paul Matosic, Tonka Maleković, Tanja Perišić

    Nedavno je u jednom intervjuu, povodom pitanja o količini knjiga u vlastitoj biblioteci, Umberto Eco izjavio da baca u smeće većinu knjiga koje dobiva na poklon ili koje mu više ne trebaju. Za poslijeratnu generaciju takozvanog društva blagostanja, ova bi praksa uvaženog talijanskog pisca bila, međutim, itekako zazorna. Raspolagati proizvodima visoke kulture kao potrošnom robom sve donedavno značilo je ili da ste krajnje ekonomski nepromišljeni ili da gajite očiti prezir prema humanističkoj kulturi u cjelosti. Premda je praksa povezivanja ekonomskog i kulturnog kapitala – praksa koja je polovicom 20. stoljeća bila u početnom zamahu – i danas vrlo produktivna, osobito na području muzejske institucije i s tim povezane ideje umjetničkog originala, odnosno remek-djela, teško je ne primijetiti da se kruženje kulturnog kapitala danas ipak promijenilo.

    Ne ulazeći na ovom mjestu u razloge promjene, situaciju možemo ukratko opisati i ovako: humanistička kultura je - kao donedavno povlašteno područje za rad sa simboličkim kapitalom određenog društva - postala tek jedan od ekonomskih sektora, bok uz bok turizmu, industriji zabave ili sportu. Drugim riječima, danas se više nego ikad piše, čita i objavljuje, više se slika, izvodi i izlaže, više se svira i nastupa. Kada se tome pridoda daljni rast proizvodnje u takozvanom primarnom, proizvodnom sektoru ekonomskog sustava, nije teško zaključiti kako veliki dio naših svakodnevnih aktivnosti odlazi na upravljanje obiljem raznovrsne robe.

    Ekološki aspekt tog upravljanja tema je zajedničkog rada Paula Matosica i Tonke Malekovic. Slično svojim prethodnim radovima, oni polaze od na licu mjesta dostupnih, odnosno odbačenih predmeta. Ovom prilikom Matosic i Malekovic rade sa zastarjelom i odbačenom informatičkom opremom. Njezin razmještaj u prostoru galerije umjetnici tretiraju kao site-specific instalaciju, pozivajući publiku da suočena s velikom količinom otpada, kroz izravnu tjelesnu, odnosno taktilnu proceduru, osvijesti razmjere suvremene robne proizvodnje.

    Aleksandriju Ajduković, pak, zanima robna trgovina. Zamolivši građane Republike Srbije - preciznije govoreći, kineske imigrante, s jedne strane, i domicilno stanovništvo s druge strane - da, reklamirajući nepostojeći kineski deterdžent, poziraju kao u nekoj promidžbenoj kampanji, ova je umjetnica - jukstaponirajući nacionalne stereotipe i marketinšku logiku - ukazala na komičnu stranu globalnog tržišta. Problem budućeg razvoja društva zasnovanog na neograničenoj proizvodnji i potrošnji tema je fotografskih montaža Tanje Perišić. Svijest o neodrživosti ovakvog društvenog razvoja danas se različito manifestira: od ekonomske, odnosno političke kritike neoliberalnog kapitalizma, preko iznalaženja novih, zelenih izvora energije, do alternativnih načina življenja. Upravo tu atmosferu neminovnog završetka jedne faze društvenog razvoja, jedne civilizacije posvećene prisvajanju ljudskog rada i prirode distopijski krajolici Tanje Perišić, čini nam se, najbolje predstavljaju. (K. Štefančić)


    Razgovor s umjetnicima - na koji vas ovom prilikom pozivamo – održat će se u prostoru galerije na dan otvorenja izložbe 5 svibnja u 18.00 sati. Razgovor će biti snimljen i ubrzo u formi zvučnog zapisa dostupan na http://galzenica.posterous.com.


    Aleksandrija Ajduković rođjena je u Osijeku 1975. Diplomirala je na Akademiji umetnosti “Braća Karić”, na odsjeku za fotografiju. Student je postdiplomskih interdisciplinarnih studija na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Dobitnica je nagrade za fotografiju na beogradskom Oktobarskom salonu 2004. godine i Henkelove nagrade za mlade talente 2005.
    < ajdukovic.aleksandrija@gmail.com >

    Tonka Maleković rođena je u Zagrebu. 2006. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2003. godine izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je nekoliko umjetničkih stipendija i rezidencija, nagrade Essl 2007. godine i nagrade Zagrebačkog salona 2009., a ove godine godine izabrana je za finalisticu nagrade Radoslav Putar. Živi i radi u Zagrebu. <tonkapalonka@gmail.com>

    Paul Matosic vec je preko tri desetljeca aktivan na umjetničkoj sceni Britanije, Europe i Sjeverne Amerike. Njegov se umjetnički rad odvijao na brojim područjima (performans, film, skulptura, site-specific instalacije, kuriranje itd.), a dugi je niz godina radio i kao predavač na različitim umjentičkim školama. Dobitnik je pet britanskih umjetničkih nagrada za svoj rad. <http://www.matosic.org.uk/artist.htm>

    Tanja Perišić je 2006. diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Trenutno pohađa poslijediplomski studij na Piet Zwart institutu u Roterdamu. Dobitnica je više nagrada za svoj rad. Boravila je na stručnim usavršavanjima u Austriji, Belgiji, Njemačkoj, a izlagala najviše u Hrvatskoj, Mađarskoj, Italiji i Nizozemskoj. Njezin se dosadašnji interes najvećim dijelom koncentrirao na suodnos tehnologije, tijela i prostora koji nas okružuje.
    <http://www.tanja-perisic.com/>

    Kustosi: Sanja Horvatinčić, Nina Pisk, Klaudio Štefančić

    Na pomoći pri realizaciji izložbe zahvaljujemo MR servisu d.o.o. Mr servis je najveći servis informatičke opreme i potrošačke elektronike u regiji, te servis mobilnih telefona, koji radi s preko 20 renomiranih svjetskih proizvođača. Podupirući odupire ekološke inicijative u svom se svakodnevnom radu vrlo striktno odnose prema elektroničkom otpadu, poštujući sve direktive i zakone vezane za prikupljanje i oporabu takve vrste otpada. <http:www.mrservis.hr/>

    više..